Ni jedna država nema pravo progoniti izbjeglice

O sadržaju Poruke pape Benedikta XVI. za Svjetski dan selioca i izbjeglice u Tiskovnom uredu Svete Stolice 29. listopada raspravljalo se pod ravnanjem pročelnika Papinskoga vijeća za selioce kardinala Antonija Marije Vegliòa, koji je ustvrdio da unatoč pravu države da brani identitet vlastitih državljana, ni jedna država nema pravo proganjati selioce.
Odgovarajući na novinarov upit nakon predstavljanja Papine poruke je li Vatikan za ili protiv reguliranja priliva selilaca, kardinal je odgovorio: Selilaštvo nitko ne potiče niti ga tko ometa, nego se nastoje riješiti problemi koji su posljedica toga procesa. Uvjeren sam da ni jedna država nema pravo proganjati selioce isto kao i to da ni jedna država ne treba biti toliko naivna i dopustiti nesmetan ulaz na državni teritorij. Zakoni postoje, a država je dužna braniti kulturni identitet i blagostanje svojih građana, no to ne znači da može progoniti selioce – ustvrdio je kardinal Vegliò.
Na početku tiskovne konferencije kardinal je osim humanitarnog rada Crkve za useljenike istaknuo i vjerski vidik pojave. Selilac nije samo hrpa mesa sa svojim potrebama i očekivanjima, nego je i duša s bogatstvom svoje vjere. Podsjećajući na znanstveni rad od ove godine naslovljen „Vjera u pokretu“ u kojem se govori o življenoj vjeri selioca u zemljama prihvata te o deset država koje najviše pogađa pojava selilaštva (Rusija, Ukrajina, Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska, ali i Saudijska Arabija i Indija), kardinal je naveo Ameriku kao primjernu državu, s oko 43 milijuna stranaca, od kojih su 32 milijuna meksički kršćani. Te brojke govore o vjerskom bogatstvu koje useljenici donose sa sobom a i o njihovim očekivanjima od kršćanskih zajednica koje ih prihvaćaju – istaknuo je kardinal Vegliò.
Stoga Crkva – dodao je kardinal – u svojem karitativnom i pastoralnom radu nikada ne zaboravlja vjerski vidik, a nastoji uvijek biti primjerna u svojem zauzimanju za obranu prava i dostojanstva selilaca. Crkva ima važnu ulogu u procesu uključivanja. Ona naglašava središnjost i dostojanstvo osobe s preporukama da se štite manjine, vrjednuju njihove kulture, njihov prinos općoj pomirbi, te crkvena i misionarska dimenzija selilačke pojave kao i važnost dijaloga i sučeljavanja u civilnom društvu, crkvenoj zajednici te između raznih vjeroispovijesti i religija – ustvrdio je kardinal Vegliò.
Ako je kardinal govorio o razlozima čisto humanitarnim, dakle gospodarskim, koji je uzrok dijela od 740 milijuna međunarodnih selilaca (procjena je Svjetske organizacije za selilaštvo za 2011. godinu), tajnik se pak Papinskoga vijeća msgr. Joseph Kalathiparambil usredotočio na izbjeglice i azilante, nazivajući njihovo stanje kalvarijom za preživljavanje, koje je često obilježeno zaboravom, zloporabama, a kamioni su i morske olupine sredstva bijega prema nadi – primijetio je tajnik te naveo stanje u Siriji, Maliju, Kongu, gdje su civili 80% žrtava. Bijeg se od tih tragedija odvija u raznim pravcima. Neki moraju tjednima pješačiti da prijeđu granicu neke istočnoafričke države. Nažalost, tijekom putovanja nerijetko majka izgubi jedno ili više djece zbog umora ili gladi – ustvrdio je msgr. Kalathiparambil navodeći nesretni slučaj u Sudanu.
A kada je riječ o drami izbjeglica na čijoj se bijedi bogate pljačkaši, osuda je tajnika Papinskog vijeća još oštrija: to je znak da je u Europskoj Uniji još teže dobiti politički azil, naročito otkad su u nekim državama uvedene oštrije mjere za ulazak na državni teritorij (...) Ta su ograničenja još više potaknula pohlepu krijumčara, trgovaca, i opasne morske prijelaze u čijim su se valovima izgubili mnogi ljudski životi – ustvrdio je msgr.Kalathiparambil.
Međunarodne norme jamče prehranu, stan, liječničku njegu, pravo na rad i slobodno kretanje azilantima. Omogućavanje tih prava te skrb za njihovo uključivanje od države zahtijeva velike napore i prilagodbu. Ali je nužno da se mjere i vladine politike ispune građanskom gostoljubivošću – kazao je i dodao:
Potrebna je društvenost i raspoloživost građana, da oni s malim gestama pozornosti prema useljenicima (osmijeh, pozdrav, prijateljski razgovor, poziv na sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima) pomognu izbjeglicama i azilantima da se osjete prihvaćenima, a tako će olakšati proces njihova uključivanja u društvo – zaključio je tajnik Kalathiparambil.