Uz misna čitanja Dušnoga dana razmišlja p. Danijel Koraca

Uz današnji spomen svih vjerih pokojnika nekoliko je stvari na koje nas podsjećaju liturgijska čitanja. Prva i najvažnija je ona na koju nas podsjeća Isus u Ivanovu evanđelju, a to je da je volja Oca Nebeskoga da tko god vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni i da ga on uskrisi u posljednji dan. U svojoj svakodnevici često se pitamo što je volja Božja za nas, što i kako da činimo a da to bude po Božju, da se u našem životu ostvaruje volja Božja. Najbolje ćemo se znati u tome orijentirati ako budemo slijedili ovo pravilo koje Isus stavlja pred nas: volja je Božja moj vječni život, Bog želi moje vječno spasenje, moju vječnu sreću. Što mi je onda činiti? Živjeti tako da se to ostvari. Na neki način mogli bismo reći iz perspektive vječnosti gledati svoju sadašnjost. Ili kako to u jednoj od svojih vježbi predlaže sv. Ignacije Lojolski, gledati svoj život iz perspektive svoje vlastite smrti. Koji bi moji životni izbori bili iz te perspektive? Bi li moj izbor bio tek prolazna sreća ili bih činio ono što me vodi k vječnoj, neprolaznoj sreći. Vječni život je smisao čovjekova života.
Sjećamo se iz evanđelja od prije nekoliko tjedana, točnije na 28. nedjelju kroz godinu, kako do Isusa dolazi čovjek s upitom: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“. Isusov odgovor bio je jednostavan: zapovjedi znadeš, a želiš li više od toga dođi i idi za mnom. Isus je onaj koji nas vodi u vječni život. Često puta nam se taj vječni život možda čini dalekim, zagonetnim, nestvarnim. Pitamo se što je i kakav je? Međutim, kršćanin bi trebao znati da je njegov vječni život već započeo. Kao što se često puta čuje kako čovjekovim začećem počinje njegovo umiranje, isto tako čovjekovim krštenjem počinje i njegovo vječno življenje. Možda smo premalo svjesni onoga što krštenje čini. Često puta biti članom Crkve svodimo na članstvo slično nekom drugom udruženju kojem plaćamo članarinu. Biti kršten, biti članom Crkve znači pripadati zajednici spašenih, zajednici onih za koje je Krist prolio svoju krv. Biti kršten znači već sada sudjelovati na božanskome životu, biti dionik božanskoga života. Zato i predslovlje u misama za pokojne daje hvalu nebeskomu Ocu što se život pokojniku ne oduzima, nego mu se mijenja. Ona prolaznost, ograničenost, odvojenost od Boga, koju smo ovdje na zemlji iskusili, nakon smrti nestaje. Prelazimo u jednu novu stvarnost neposrednog odnosa s Bogom, stvarnost za koju će sv. Pavao reći da oko čovječje nije vidjelo, uho čulo niti je ljudsko srce iskusilo, a koju je Bog pripravio onima koji ga ljube. Bog nam je u svojoj ljubavi po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista otvorio put u vječni život, na nama je da prihvatimo tu njegovu ponudu ljubavi i da mu svojim vlastitim životom odgovorimo.
Jučerašnjom svetkovinom Svih svetih slavili smo Božju veličinu u svoj našoj braći i sestrama koji se već nalaze u potpunom zajedništvu s Bogom, gledajući Boga licem u lice, onu dimenziju Crkve koju nazivamo proslavljenom. Spomen svih vjernih pokojnika je dan sjećanja i molitve za sve one koji su prešli prag smrti u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali još uvijek nisu u stanju blaženstva, nego prolaze svoj put čišćenja kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.
Dok ovih dana obilazimo grobove svojih dragih, imajmo na umu da su kršćanima, od prvih vremena Crkve mjesta gdje su bila položena mrtva tijela njihove braće i sestara u vjeri, bila mjesta hodočašća i molitve, posebno su to bili grobovi mučenika. Jednako tako, od prvih vremena Crkva časti spomen mrtvih i za njih prinosi molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. U tu svrhu, na poseban način u ovakvim prilikama, Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika (KKC 1030-1032).
Koliko god moderni čovjek zazirao od smrti i pokušavao ju odstraniti iz svoje blizine, ona je neminovna za svakoga. Nemojmo dozvoliti da nama i našim dragima to bude trenutak napuštenosti nego, kao onima koji vjeruju u Krista uskrsloga i u svoje vlastito uskrsnuće, neka to bude miran prelazak Ocu. Pobrinimo se za svoje umiruće, pozovimo im svećenika jer molitva svećenika nad umirućim trenutak je nade i ohrabrenja: Pođi, kršćanska dušo, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogućega, koji te je stvorio, u ime Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji se u te izlio. Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga na svetome Sionu, sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim anđelima i svecima Božjim. Neka ti na odlasku iz ovoga života dođe u susret Djevica Marija, anđeli i svi sveti, da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice. Nije li ljepše umrijeti s ovom nadom, nego u strahu?