Uz misna čitanja 30. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić

Služba riječi koju slušamo na 30. nedjelju kroz godinu donosi nam kontrast između dviju stvarnosti: svjetla spasenja koje donosi Krist i sljepoće u kojoj živi čovjek. Ta sljepoća odražava se u različitim oblicima: egoizmu, oholosti, ravnodušnosti, sklonosti porocima, itd. Kako se ta sljepoća liječi i što nam donosi ozdravljenje od nje iznose nam misna čitanja 30. nedjelje kroz godinu.
Prvo čitanje je odlomak „Knjige utjehe“ proroka Jeremije. Prorok ulijeva nadu Izraelcima odvedenim u asirsko izgnanstvo 721. godine prije Krista. U ovom odlomku nema prijetnji kao što je inače karakteristično za proročke knjige, nego se govori o spasenju Izraela. Prorok poziva na radost koja izvire iz nutrine, ali zatim izbija na van, postaje skupna i pretvara se u hvalu i zahvalu. Bog pruža svoju utjehu „ostatku“ Izraelovu, i sam vodi „slijepe i hrome“. Ova slika nekada moćnog i uglednog naroda ukazuje nerijetko na naše stanje: dok smo puni sebe i mislimo da ne možemo pasti, u biti tada smo sve više u ropstvu; a kada padnemo, onda nas iz toga ne može izvući naša ili nečija tuđa snaga, nego samo milost Božja, koja nas tako slijepe i hrome vodi k ozdravljenju i svjetlosti.
Drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima nastavlja govor o Velikom svećeniku započet protekle nedjelje. Isus Krist prinosi žrtvu pomirnicu za grijehe da oslobodi čovječanstvo od grijeha. Naglasak je stavljen posebno na čovještvo Velikog svećenika Krista. On shvaća i suosjeća s našim patnjama budući ih je sam iskusio u svom životu. Navodeći dva klasična mesijanska mjesta (Ps 2 i Ps 110), pisac predstavlja Krista uskrsloga kao sredstvo oslobođenja od bijede i slabosti čovječanstva. Isus prima dostojanstvo svećenstva od Boga, ali budući da je vječni Sin, ima vječno svećenstvo, svećenik je po redu Melkisedekovu, te nadilazi levitsko svećenstvo.
Evanđelje nam donosi izlječenje slijepca Bartimeja. Pod izvanjskim fizičkim izlječenjem krije se dublji mesijanski znak. U dvaput ponovljenom zazivu slijepac viče: “Sine Davidov!“ što izriče mesijansku nadu. Njegova unutarnja sljepoća nestaje, a Isus hvali njegovu vjeru zbog koje Bartimej viče moleći za pomoć, iako ga okupljeno mnoštvo želi ušutkati. Zanimljiva je njegova reakcija na ozdravljenje: “progleda i uputi se za njim“. Bartimej simbolizira i predstavlja put kojim čovjek mora proći da bi od sljepoće duha došao do Kristova svijetla. On, koji je poput mnogih drugih živio u duhovnom mraku, biva izliječen od onoga koji je savršeno svijetlo i izgoni svaki mrak. I ne treba onda čuditi da nakon takvog obraćenja duha i života jedino normalna reakcija jest nasljedovanje Krista koji odlazi u Jeruzalem da poput Velikog svećenika prinese samog sebe kao žrtvu pomirnicu čovječanstva s Ocem, te kroz smrt uđe u svoju slavu. Bartimej postaje uzor naših poziva na vjeru i učeništvo Isusovo, postaje onaj koji nam pokazuje što donosi s jedne strane sljepoća, a s druge ozdravljenje od nje – onaj koji je slijep u duhovnom smislu, tapka u mraku, gubi se, međutim, ne nestaje njegova težnja za Bogom, koja ga u konačnici dovodi do ozdravljenja koje mu samo Gospodin može dati; ozdravljenje dovodi do neizmjerne radosti, ljubavi i požrtvovnosti koja se iskazuje u potpunoj spremnosti da se nasljeduje jedino istinsko svijetlo svijeta: Isus Krist Gospodin naš. Molimo da i nas zahvati to oduševljenje za Krista kako bi njegovo ozdravljenje naših sljepoća unijelo u naše živote mir, radost i ljubav!