Prije pedeset godina zbila se kubanska kriza, bili su to najdramatičniji trenutci
20. stoljeća, kada je gotovo izbio Treći svjetski rat. Za rješenje nuklearne krize
između Moskve i Washingtona najviše se tada zauzeo papa Ivan XXIII. poslavši pismo
Kennedyju i Hruščovu, a preko naše radijske postaje svijetu je uputio apel za mir.
A kubanska je kriza iznjedrila nadahnuće za encikliku Pacem in Terris, objavljenu
u travnju 1963. godine. Američki se predsjednik Kennedy na televiziji 22. listopada
obratio Amerikancima dramatičnim riječima: sovjetski su se brodovi zaputili prema
Kubi da atomskim glavama opskrbe postave prisutne na karipskom otoku, udaljenom nekoliko
desetina kilometara od američke obale. Kriza je zapravo izbila 15. listopada, nakon
što je američki izviđački zrakoplov otkrio lansirne postaje na Kubi. Bili su to
dani iscrpljujuće napetosti, a izgledalo je da svijet srlja u ponor atomskog rata.
S jedne strane, američki predsjednik izolira Kubu, s druge pak sovjetski vođa Hruščov
ne želi odustati od svoje namjere. U bjesomučnom očekivanju u zbivanja se svojom moralnom
i duhovnom snagom uključuje Ivan XXIII.. Sam je Kennedy zamolio Papu da bude most
između Kremlja i Washingtona – podsjetio je povjesnik Agostino Giovagnoli. Američki
predsjednik Kennedy smatrao je da bi Papin apel mogao razmrsiti čvor. Naravno, Ivan
XXIII. bio je vrlo dirnut tim pozivom, osjetio je odgovornost i svijetu uputio apel
za mir. Kriza se potom sretno riješila – istaknuo je profesor Giovagnoli. Papa
je preko Radio Vatikana uputio poruku koja je prodrmala savjesti milijuna osoba, bez
obzira na vjersko opredjeljenje. Mir! Mir! Danas obnavljamo ovu svečanu molbu. Zaklinjemo
sve upravitelje da se ne ogluše na ovaj krik čovječanstva. Neka učine sve što je u
njihovoj moći da se očuva mir. Tako će svijetu uskratiti užase rata, čije se užasne
posljedice ne mogu predvidjeti – kazao je tada Ivan XXIII. Doimlje se, osim toga,
da je kubanska kriza izbila upravo u vrijeme kada je svijet obnovljenom nadom gledao
na budućnost, zahvaljujući početku II. vatikanskog sabora, koji je upravo blaženi
Ivan XXIII. žarko želio. Sabor i mir su u srcu i u učiteljstvu Ivana XXIII. bile
nerazdvojne teme. Ako se prisjetimo njegova povijesnog govora o mjesecu, od 11. studenoga
1962. godine, možemo shvatiti divljenje Ivana XXIII. pred događajem koji mu se činio
toliko golem, poradi svoje svjetske važnosti, da može unijeti novinu u odnose među
ljudskim bićima, odraziti se dakle i na mir– istaknuo je profesor Giovagnoli. Dramatično
iskustvo kubanske krize još je više uvjerilo Ivana XXIII. u žurnost obnovljenog zauzimanja
za mir među svim osobama dobre volje. Svjestan toga, u travnju 1963. godine objavljuje
encikliku Pacem in Terris, za koju se gotovo može reći da je njegova duhovna oporuka,
jer će umrijeti dva mjeseca nakon njezina objavljivanja. Izvanredan je dokument
enciklika Pacem in Terris, a i plod je složenoga rada. Papa je osobno sudjelovao u
njezinoj pripremi, upravo stoga jer je bila riječ o nečem novom, što je bilo teško
izreći, a što je po želji Svetoga Oca trebalo biti svima jasno – zaključio je profesor
Giovagnoli.