Razgovor s gosp. Josipom Gelom, članom Povjerenstva za obitelj pri Biskupskoj konferenciji BiH

U Vatikanu je u tijeku Biskupska sinoda o novoj evangelizaciji, sudeći prema naznakama s Biskupske sinode obitelj ima biti jezgra nove evangelizacije, stoga bi se Svjetski susret obitelji, održan ove godine u Milanu, mogao smatrati prvim činom Biskupske sinode o novoj evangelizaciji koja jasno ističe misijski poziv kršćanske obitelji. Danas se u cijelom svijetu obilježava misijska nedjelja, a Sveti je Otac na svečanoj misi na Trgu svetoga Petra i neke misionare proglasio svetima. Na Svjetskom susretu obitelji u Milanu sudjelovao je Josip Gelo kojeg smo zamolili za kratki razgovor o obitelji i njezinoj ulozi u misijskom poslanju Crkve.

Nakon određenog vremenskog odmaka kakvi su vaši dojmovi sa susreta u Milanu?
Bili su to posebni osjećaji susrest se s obiteljima iz 153 države svijeta, koje dolaze iz različitih kultura, različitih su boja i jezika. Na kongresu nas je bilo 6900 delegata iz čitavog svijeta. Organizacija i prijem bili su savršeni. Osjećali smo jedan savršen mir, red i radost u susretu s obiteljima iz čitavog svijeta. Iako smo se po mnogo čemu razlikovali, na ovom susretu bio je nadasve izražen osjećaj da smo svi pripadnici jedne šire obitelji, Kristove Crkve. Na Kongresu smo čuli brojna predavanja na temu: „ Obitelj: rad i slavlje“, i imali smo nekoliko susreta sa Svetim ocem. Papine pastirske riječi koje je na završnom euharistijskom slavlju uputio pred 1.000 000 sudionika: obitelj je zajednica ljubavi i života utemeljena na slici Trojstva, u njoj treba razvijati osjećaj darivanja i primanja, muž i žena trebaju surađivati s Bogom u preobrazbi svijeta, obitelj treba živjeti evanđelje ljubavi u obitelji i prema drugima, ostavile su osobit dojam na sve nas sudionike

Potječete iz mnogobrojne obitelji, a danas imate svoju obitelj, uspoređujući vašu ondašnju i sadašnju obitelj što biste iz vaše očinske obitelji, kad biste mogli, unijeli u svoju obitelj ?
U mojoj očinskoj obitelji osjećao sam se uvijek sigurnim i voljenim. Živjeli smo jedni s drugima i jedni za druge. Znao samo da su uvijek uz mene moja braća, sestre, majka i otac. Molitva, rad, red i međusobno uvažavanje i poštivanje sve su to vrijednosti koje je gajila moja očinska obitelj, a te iste vrijednosti supruga i ja želimo i nastojimo unijeti i u našu obitelj.

Obitelj je Crkva u malom, vi ste jedan od članova Vijeća za obitelji pri Biskupskoj konferenciji BiH hoćete nam nešto reći o Vijeću Biskupske konferencije za oživljavanje obiteljskih vrijednosti, te što vi mislite kako bi se moglo poticati zajedništvo u obitelji i među obiteljima?
Vijeće za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine je radno tijelo Konferencije kojoj je u svom djelovanju odgovorno.Vijeće se bavi pitanjima i problematikom obiteljskoga pastorala. Kao takvo donosi prijedloge u vezi s promicanjem kršćanskih obitelji.
Ja osobno mislim da je zajedništvo u obitelji i među obiteljima moguće graditi ako se mi članovi obitelji i naše kršćanske obitelji odlučimo vratiti temeljnim vrednotama: vjeri, pouzdanju u Boga i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Ako budemo živjeli ove tri kreposti spremnost na žrtvu, rad, međusobno uvažavanje doći će same po sebi i bit će samo njihova izvanjska refleksija. Za prvu kršćansku zajednicu govorili su: „Gledajte kako se ljube“. Suvremeni čovjek počeo je gubiti smisao života tražeći sav smisao u materijalnom. Samo ljubav, koja je nematerijalna, kadra je dubinski mijenjati ljude i unositi u svijet pozitivnu energiju. Poticanjem članova obitelji na povratak temeljnim kršćanskim vrijednostima i životu u skladu s Radosnom viješću najbolji je način da se u obitelji i među obiteljima razvija zajedništvo.

Crkva očekuje od laika veću suradnju na pastoralnom području, naročito u radu s obiteljima, što učiniti da obitelji budu svjedoci evanđeoske radosti?
Nakon priprave za brak, u župama se s odraslim ljudima i obiteljima vrlo malo radi. Laici, koji imaju direktno iskustvo obiteljskog života, uz podršku i u suradnji sa župnicima mogli bi kroz različite programe u svojim župama pridonijeti međusobnom povezivanju i pomoći obiteljima. Pojedinac, a tako i obitelji mogu biti svjedoci evanđeoske radosti samo ako imaju iskustvo te radosti. Svatko od nas treba se u dubini svoje duše susresti s Bogom i smisao svog postojanja naći u Bogu. Ako imamo osobno iskustvo evanđeoske radosti, ono će se širit u našim obiteljima, na druge obitelji i na sredine u kojima živimo. Trebamo, dakle, kroz razne programe i aktivnosti pomoći jedni drugima da osjetimo radost Evanđelja.

Možete li nam nešto reći o radu s obiteljima u livanjskom kraju, te kako "službena" Crkva gleda na pothvate laika u radu s obiteljima?
Kod nas u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Livnu angažiranost laika u radu s obiteljima je zanemariva. Službena crkva sve više uviđa potrebu angažiranja laika u životu crkve. Banjalučka biskupija je na tragu toga otvorila biskupijski duhovno pastoralni centar u Lištanima u kojem rade laici, u župi Livno već nekoliko godina radi obiteljsko savjetovalište u čiji rad su, također, uključeni laici. Svijest naroda, po kojoj je samo službena Crkva ona koja bi trebala organizirati i brinuti se za život i rad u mjesnoj Crkvi, također se polako mijenja.