Primas Anglikanske zajednice nadbiskup Rowan Williams na Biskupskoj sinodi

Na svečanoj Svetoj Misi u prigodi početka Godine vjere, koju je predvodio papa Benedikt XVI., bili su nazočni i sudionici Biskupske sinode o novoj evangelizaciji koja je u tijeku u Vatikanu. Među najistaknutijim izlaganjima održanima na sinodi tijekom radova 10. listopada poslijepodne, bilo je izlaganje canterburyjskoga nadbiskupa i primasa Anglikanske zajednice Rowana Williamsa.
Prve je misli anglikanski primas posvetio Drugom vatikanskom saboru za koji je rekao da je znak velikoga obećanja, znak da je Crkva bila dostatno jaka kako bi si postavila zahtjevna pitanja o primjerenosti svoje kulture i svojih strukturâ u slojevitosti suvremenoga društva. Drugi je vatikanski sabor zapravo bio – kako je istaknuo Williams – ponovno otkriće evanđeoskoga zanosa, usredotočenoga na obnovu i vjerodostojnost Crkve u svijetu.
Međutim, posebno važan vidik koji je Sabor istaknuo – primijetio je potom anglikanski primas – jest obnova kršćanske antropologije, odnosno shvaćanje da propovijedati Evanđelje znači reći da je moguće biti uistinu čovječni, stvoreni na sliku Kristova čovještva. U tom smislu, katolička i kršćanska vjera predstavlja pravi humanizam – istaknuo je canterburyjski nadbiskup. Stoga je kontemplacija, – dodao je – odnosno zaboravljanje na sebe kako bi se gledalo Boga i bližnjega, jedini odgovor nestvarnom i suludom svijetu koji su stvorili financijski sustavi. A živjeti na kontemplativan način znači učiniti duboko revolucionarni čin, jer to znači naučiti ono što nam je potrebno kako bismo živjeli u vjernosti, čestitosti i ljubavi – rekao je nadbiskup te spomenuvši primjer Zajednice iz Taizéa, Zajednice Bose, velike duhovne mreže poput Zajednice svetoga Egidija, Pokreta fokolarina, Zajednice Comunione e Liberazione, istaknuo da su sve one otvorene dubljem viđenju čovjeka, jer je svima cilj učiniti živom Isusovu stvarnost.
Govoreći potom o duhovnom ekumenizmu, anglikanski je primas istaknuo da će, što su više kršćani udaljeni jedni od drugih, toliko manje biti uvjerljivo lice novoga čovječanstva. Istinska evangelizacija stoga ima uvijek biti evangelizacija sebe kao kršćanina, ponovno otkrivanje vjere koja preobražava, put prema zrelosti u Kristu, kako bismo ljudima našega doba Evanđelje učinili „privlačnim“, u radosti zajedništva.
Prije govora anglikanskoga primasa, izložen je niz drugih razmišljanja, među kojima je posebno bilo istaknuto ono o međureligijskom dijalogu, koji uvijek započinje – kako su istaknuli sinodski oci – isticanjem vlastitih uvjerenja, bez sinkretizma ili relativizma. Pred sljedbenicima drugih religija sa snažnim vjerskim identitetom, potrebni su motivirani kršćani pripremljeni s doktrinarnoga vidika, i sposobni jednostavno i bez straha obrazložiti vlastitu vjeru. To sigurno ne znači – istaknuto je na sinodi – staviti kršćansku vjeru u zagrade, povući se pred progonima i diskriminacijom. Štoviše, valja snažno prijavljivati nasilje koje ranjava i ubija, koje je još više neopravdano kada se zaklanja iza religije. Ipak, postoje pozitivni primjeri prijateljstva i bratstva među vjernicima, kao što je to u Turskoj – istaknuto je na skupu.
Svijet, kao i mjesto Crkve u njemu, danas su promijenjeni – primijećeno je – Ali Crkva se ne smije bojati izložiti se pogledu društva, nego je obvezna biti vjerodostojan svjedok koji se može čuti. Što se stoga ima učiniti? Na sinodi je istaknuto da valja odgajati svećenike koji su sposobni biti istinski svjedoci vjere, zatim poduprijeti katehiste za koje je, među ostalim, izražena nada u uspostavljanje trajne službe, slijediti primjer misionarâ koji sve pronalaze u Bogu, te evangelizirati obitelji, temelj društva.
Danas, naime, nije dostatna znanost, nisu dostatni dokumenti, i crkvene strukture. Kako bi se odgovorilo na najdublja pitanja čovjeka, potrebno je dotaknuti njegovo srce. A to je moguće – kako je istaknuto na sinodi – kroz poruku Božanskoga milosrđa koje je sposobno oblikovati revne i odgovorne kršćane, nositelje smisla i nade za cijelo čovječanstvo.