Uz misna čitanja blagdana Uzvišenja svetoga Križa razmišlja p. Ante Lozuk

Dana 13. rujna godine 335. posvećena je u Jeruzalemu novoizgrađena bazilika iznad svetog Groba. Slijedećeg dana, 14. rujna, uzdignuto je pred narodom na čašćenje drvo Križa. Dan uzdignuća Križa od tada slavio se u Jeruzalemu kao blagdan. U VII. stoljeću ovaj blagdan proširio se na čitavu Crkvu. Odlučujući događaj bio je ponovno preotimanje svete Relikvije od Perzijanaca koji su ga u jednom nesretnom ratu zaplijenili i odnijeli iz Jeruzalema. Od tada pa sve do danas na dan 14. rujna u kršćanskom svijetu slavi se blagdan Uzvišenja svetog Križa, a vjernici su pozvani da počaste ovaj znak Krista Gospodina.
No, mi smo često puta zbunjeni i uplašeni kad čujemo riječ 'križ'. Iza te riječi krije se sve ono čega se bojimo i od čega bježimo: bolest, gubitak, nesreća, neuspjeh, katastrofa, smrt. Križ predstavlja teret života kojega ne želimo, a moramo podnositi, sve ono što je u našoj svakodnevnici teško, neugodno, bolno. Zato se u duši čovjeka na sam spomen te riječi spontano bude tjeskoba, strah, gorčina, revolt.
Njemački pisac Wolfgang Borchert u djelu Draussen vor der Tür opisuje čovjeka koji se nakon Drugog svjetskog rata vraća iz Sibira. Sva vrata našao je zatvorena, čak i vrata vlastite žene. Dolazi mu misao da pokuca na Božja vrata, ali je odmah odbija i podrugljivo se obraća Bogu ovim riječima: „Ti, Bože, više i ne znaš što se ovdje događa! Ostario si! Više nisi kadar izaći na kraj s velikim listama naših nevolja. Ne trebam te! Odlazi, Starče, i pazi da se ne spotakneš u tami!“
Čitava današnja mlada generacija, slično tom čovjeku, uvjerena je također na svoj način da se nalazi u jednoj vrsti Sibira sačinjenog od križeva koje im nameću stariji. A kada se oslobode, doživljavaju također da ih nitko od onih koji posjeduju sigurnost i dom više ne prima. Boga također doživljavaju kao bespomoćnog ili nezainteresiranog, ili čak kao glavnog krivca za sve zlo što ih snalazi.
Često puta i sami doživljavamo da su križevi i nedaće života daleko veći i teži od utjehe i perspektiva koje nudi vjera.
Upravo zbog svega toga Crkva uzdiže danas pred svojim vjernicima Križ kao znak nade i spasa. Križ simbolizira Krista i njegov put. To je put ljubavi koja je Boga nagnala da se spusti do samih temelja ljudske sudbine, da obnovi te temelje i odande započne uzdizanje prema božanskim visinama. To je put poniznosti, ali i uzdignuća. Etape tog puta jesu: Utjelovljenje (gdje se Bog ponizio do ljudskog lika – lika sluge); poslušnost (koja ga je vodila prema siromaštvu, izbjegavanju časti i vlasti i, konačno, do smrti na križu); Uskrsnuće, Uzašašće i, konačno, sjedinjenje s Ocem. Isus Krist jest sada Kyrios – Gospodin kome je predana sva vlasta na nebu i na zemlji... Križ je znak prokletstva i beznađa za one koji ne vjeruju, ali za vjernike on je formula po kojoj se čovjek uzdiže do božanstva.
U SZ-u u pustinji bila je uzdignuta mjedena zmija, ne kao nekakav magijski znak koji ozdravlja, nego kao znak Božjeg smilovanja. Na sličan način pred ljudima je danas uzdignut Križ Gospodinov – kao neshvatljivi znak Božjeg milosrđa i ljubavi. „Bog nije poslao Sina da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“, veli Isus u Ivanovu Evanđelju (3,17).
Uzdignuti Križ jest poziv na vjeru. Svaki koji povjeruje ima život vječni, veli Isus. Bog je onaj koji spašava. A njegovo milosrđe je tako veliko da nadilazi svaku našu predodžbu. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, poručuje Isus (Iv 3,17).