Razmišljanje p. Ante Lozuka uz misna čitanja Dvadeset druge nedjelje kroz godinu

U posljednjim desetljećima u prostoru Crkve riječi 'Zakon', 'propis', 'zabrana' postale su vrlo nepopularne riječi. Doživljavamo ih kao prijetnju slobodi i sreći djece Božje, kao štetno naslijeđe tamnih stoljeća crkvene povijesti, kao nepotrebni balast kojega treba što prije odbaciti. Tako se dogodilo da je Crkva Božja postala institucija u kojoj se u posljednjim desetljećima vrlo lako zaobilaze zakoni, propisi i zabrane... U današnjem Evanđelju čuli smo zgodicu o apostolima koji su također imali običaj zaobilaziti određene propise i zabrane, one koji su se odnosili na jelo. Farizeji na to strogo upozoravaju Isusa. Isus uzima apostole u obranu i opravdava ih. Pitamo se: opravdava li Isus jednako tako i naš pomalo liberalni (laksni) stav prema Crkvenom zakonu, crkvenim propisima i zabranama?
U raspravi koju nam donosi Evanđelje nije toliko riječ o Zakonu koliko o razlici između "biti čist" i "biti nečist". Farizeji su silno inzistirali na toj razlici. Složeni propisi koji su se odnosili na čišćenje u početku su vrijedili samo za svećenike. Zakon, objavljen po Mojsiju, nije od običnog puka zahtijevao da obdržava ove propise. No, farizeji su ih nametnuli svima. Isus dobro poznaje izvorne zahtjeve Zakona; zato brani apostole i opravdava ih. Naglašava dalje da treba razlikovati Božje zapovijedi od predaja ljudskih. Bog gleda na čovjekovo srce, a ne na njegov izvanjski čin, a mi se prije svega trebamo izravno pitati što je volja Božja.
Poruka Evanđelja daje nam smjernice da preispitamo svoj stav i svoje ponašanje. Prije svega trebamo se, dakle, pitati, što je zapravo u našim srcima. Vode li nas kršćanski motivi? Odnosno želja da vršimo Božju volju? Ili nas vodi nešto drugo? Da bismo dobili pravi odgovor, kao realni ljudi, trebamo prvo ispitati posljedice liberalnog stava prema Crkvenom zakonu, propisima i zabranama. Posljedice svakako nisu u svemu dobre. Naprotiv, prema nekim statistikama, one su katastrofalne: masovni otpadi od vjere, masovne apostazije, kriza zvanja, ravnodušnost, skandali. Ove posljedice govore ne samo da smo iz svojih srdaca uklonili prave kršćanske motive, nego da smo izgubili i osnovni smisao za realizam.
Stari Izraelac promatrao je Zakon kao posebni Božji dar, najveći od svih darova. I Židovi još i danas blagdanom Šavuot slave datum kada su od Boga primili Zakon. Ovaj blagdan datumski i po svom odnosu prema Pesahu (Pashi), najvećem blagdanu, odgovara našem blagdanu Pedesetnice (Duhova). Za vjernog Židova Šavuot je posebno radostan blagdan, po svom karakteru sličan je našem Božiću. Vjerni Židov nikada neće ni pomisliti da bi Zakon bio nekakav oklop i ropstvo. Za njega Zakon predstavlja Božje svjetlo na svijetu, jasnoću u životu, put slobode u djelovanju. Zakon je dar po kojemu Bog obasjava životni put svome narodu i svakom pojedinom članu svoga naroda. Zakon je znak Božje prisutnosti. Nitko ga ne smije mijenjati: niti mu se smije što dodavati, niti što oduzimati. No, učeni i posebno od Boga odabrani ljudi, rabini i proroci, dužni su izlagati i tumačiti Zakon vjernom puku.
Tamo gdje dvoje ili troje ljudi zajedno žive uvijek postoji nekakav pravilnik ponašanja koji uređuje njihove odnose; inače se takva zajednica brzo raspada. Svaka, pa i najmanja udruga, ima svoj statut, svoj sustav propisa i zabrana, često i strog i dobro razrađen sustav sankcija kojima se kažnjavaju prekršitelji i odstranjuju štetni članovi. I u Crkvi mora postojati zakon, moraju postojati propisi i zabrane. Svaki realan čovjek zna da zakon, istina, ograničava slobodu, ali je u isto vrijeme usmjerava i vodi prema ispunjenju. Zakon i za nas kršćane predstavlja put prema Bogu. Nije Bog ali jest put prema Bogu. Ne smijemo ga proglasiti Bogom, kao farizeji, ali bismo ga trebali obdržavati.