Je li Crkva kriva što nema kiše ili što vjetar puše kad nam to ne odgovara?

Već smo više puta ponovili da najmanje vidi onaj tko ne želi vidjeti. A to što ne želi vidjeti ovisi očito o njegovu nutarnjem sklopu, često obilježenom nekim predrasudama, površnostima, neznanjem, jednostranostima, ideologijom, pa čak i zlobom. Uočavamo to i u komentarima na naše komentare. Ne želimo nikome zanijekati njegovo pravo, ali nije ni fer i ljudski, prigovarati Crkvi i okrivljavati je za ono za što su odgovorni političari, pogotovo u svjetskim razmjerima. Ako se tko želi informirati o tomu koliko Crkva, ne samo katolička, pridonosi općem dobru ljudi na ovoj zemlji, dovoljno je samo prisjetiti se vojske misionara, časnih sestara, bolničarki, nastavnica, karitativnih djelatnika i tako dalje. Potvrda za to je i današnja zahvala smoga Pape časnim sestrama u Iraku. Mogli bismo se s tim u vezi malo šaljivo pitati: zar je Crkva kriva što nema kiše ili što vjetar puše kad nam to ne odgovara?
Sutra je međutim dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima koji su posebice obilježili XX. stoljeće a to su nacizam, fašizam i komunizam. Ide se za tim da se još dublje u svijest ljudi utisnu osnovna ljudska prava koja nijedna vlast ni režim ne smiju oduzimati ni pojedincima ni skupinama. S tim je u vezi i vjerničko nastojanje da se molitveno usmjere prema ispravljanju povijesnih nepravdi i prema nama katolicima tijekom komunističke vladavine. Danas se tadašnji vlastodršci skrivaju iza riječi antifašizam, koja je ionako već i previše otrcana, pogotovu kad nigdje na vidiku u nas i nema fašista. Ako fašizma ima, onda je to samo u umišljenostima antifašista. Hina završava svoj poziv na dostojnu proslavu sutrašnjega dana ovim riječima:
Danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima pridonijela je rezolucija 1481 parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006., kojom je ta najstarija paneuropska organizacija osudila teška kršenja ljudskih prava komunističkih režima. Pozvala je sve komunističke i postkomunističke stranke u svojim državama članicama koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima i potpuno ih osude.