Uz misna čitanja Dvadesete nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk
Nalazimo se u sinagogi
u Kafarnaumu. Isus poučava narod. Oko njega su uglavnom sudionici nevjerojatnog čuda
umnažanja kruha. Dugo su ga tražili, konačno pronašli, sada ga slušaju, ali im se
ne dopada ono što govori. On, naime, veli: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao"
(Iv 6,51). Predstavlja sebe kao Onoga koji posjeduje božansko dostojanstvo. "Ja sam"
ili "Ja jesam" jesu riječi kojima je Bog Mojsiju objavio svoje Ime. Daljnji nastavak
– "Kruh živi koji je s neba sišao" ne samo da to ne niječe, nego to još više potvrđuje.
Značenje Isusovih riječi, dakle, jest jasno: Pred vama je Bog koji je sišao s neba
da bude tu s vama i za vas, da vam podari život. Moje Tijelo i Krv jesu hranu i piće
koji daruju vječni život... Židovi ne mogu mirno slušati ovaj govor. Započinju mrmljati.
Mrmljanje očituje stav ljudi koji ne vjeruju, koji ne dopuštaju da ih Bog vodi.
Čovjek koji mrmlja doživljava doduše da mu Bog šalje svoju ponudu, ali je on nije
spreman prihvatiti, tj. nije spreman odustati od svojih zemaljskih stavova i razmišljanja.
Knjiga Izlaska veli da je Izraelski narod često mrmljao protiv Mojsija i Arona koji
su u pustinji od naroda zahtijevali vjeru i pouzdanje u Boga. Pustinja ne nudi ništa
božanskoga. Slično je u Kafarnaumu. Isus se predstavlja kao Bog, a oni vide samo čovjeka,
"Josipova sina" kojega poznaju. U njihovim očima on je previše zemaljski, previše
beznačajan da bio "nebeski Kruh". Uostalom, pitaju se: "Kako nam ovaj može dati tijelo
svoje za jelo?" Ovo pitanje jest normalno ljudsko pitanje. Za ljudsku logiku ono
je opravdano i potrebno, ali nije pitanje jednog vjernika jer mogućnosti neba svodi
na zemaljske dimenzije. Postavljati ovakvo pitanje znači ostati zarobljen u zemaljsko
razmišljanje, ne dopustiti nikakav prostor za Onoga koji dolazi s neba; postavljati
ovakvo pitanje zapravo znači: ne vjerovati... Isus ne raspravlja s ljudskom logikom
nego inzistira na zahtjevu, i pred Židovima i pred nama, da njegove riječi prihvatimo
vjerom: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete
krvi njegove, nemate života u sebi... Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni
ostaje i ja u njemu" (Iv 6,53.56). Ono što čovjek jede i pije postaje dio njegova
bića. Kod Euharistije u sebe unosimo Isusa. Ne samo da ga imamo kod nas, u svojoj
blizini, nego On postaje dio našega bića, dio nas. No, kao što pod prilikama kruha
i vina ne možemo opažati ništa od biti njegova Tijela i Krvi, tako u sebi ne možemo
opažati ništa od samoga Isusa. U njegovu prisutnost jednostavno treba vjerovati. Daljnje
Isusove riječi također nisu drugo nego neumoljivi zahtjev za vjerom: "Tko blaguje
tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan"
(Iv 6,54). Kada se On nastani u dubinama našega bića, to se pretvara u jedno stanje,
stanje novoga života. Isus je "Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje" (Otkr
1,18; 2,8). Sve što se nalazi između Prvog i Posljednjeg ne bi me trebalo previše
uznemiravati. Isus vlada nad svime svojom uskrsnom snagom. A ta snaga nastanila se
i u meni. U hrani Crkve primam predokus života uskrslog Gospodina... Svoju konačnu
ponudu vjeri Židova i našoj vjeri Isus upućuje riječima: "Ovo je kruh koji je s neba
sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke"
(Iv 6,8). Kad povežemo svoju sudbinu s Isusom, sve postaje drukčije, čak i smrt. Jer
Isus je Život. Budući da je pošao u smrt On, Život, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla,
pravi Bog od pravoga Boga, nije se moglo dogoditi da umre On, nego je umrla smrt.
A budući da smo i mi uzeti u Isusov život, kada umremo, umrijet će zapravo naša smrt.