Svi imamo učiti iz povijesti kako bismo sadašnjost živjeli ljudskije
Nakon nedjeljne proslave, mudrovanja mnogih o ovome ili onome nastavljaju se. Posebice
se to tiče onih koji ne mogu ne spomenuti tek usamljene hrvatske zločine a istodobno
šute o osvajačkim velikosrpskim planiranim i punim mržnje zločinima i to na više fronti.
Sad se mudruje o tome da bi se poražene imalo pitati gdje se ima slaviti Dan pobjede,
pa Pupovac predlaže Vukovar. Vukovar doista jest mjesto pobjede, ali je i mjesto najvećega
srpskoga poniženja. Možda netko želi da mu se stalno ponavlja četnička pjesma s kojom
su išli osvajati, a riječ je o mesu i salati. Hrvati predobro poznaju prevrtljivost
agresora. Ako nešto ne želi priznati ni junački ni vojnički kao Bulat Stipetiću, onda
će naći svakojaka izmotavanja. Kad se spominje povratak pobjeglica, zaboravlja se
da su pobjegli iz Hrvatske u kojoj nisu željeli živjeti. Nisu Hrvati palili njihove
kuće (ako je toga i bilo, onda je to bilo tek pojedinačno, a ne kao što se govori,
planski) nego su ih pobjeglice sami palili da ne bi Hrvatima ostale. Sada pak i svoj
bijeg žele naplatiti od mrske im Hrvatske. Propovijedi hrvatskih biskupa, za razliku
od nekih drugih, na čast su našoj Crkvi. Europski nas političari hvale što smo navodno
naučili lekciju iz povijesti i da se okrećemo budućnosti, ali što to zapravo znači
u njihovim ustima? Mi doista učimo iz povijesti, usmjereni prema budućnosti da bismo
sadašnjost živjeli ljudskije.