Sjećanje na Oluju

Kao što se moglo očekivati na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te dana branitelja, mijenjali su se govornici na službenom slavlju u Kninu. Općenito se priznaje ne samo opravdanost Oluje, ali ima onih koji kao da se ne mogu pomiriti da je Hrvatska sa svojim tadašnjim vodstvom i braniteljima izvojevala višestruku pobjedu. Ponajprije protiv agresora koji je okupirao trećinu teritorija uz pomoć morlačkih posrbica, ali i protiv svijeta koji je taj teritorij svojim navodno mirovnim snagama štitio. Osim toga hrvatska je pobjeda i na humanitarnom planu već prije, jer su se zapadnjaci bojali da će val izbjeglica nahrupiti u Europu. No naši su izbjeglice udomljeni na našoj obali. Bio sam i onda kao i danas ovdje u Rimu i pratio sva ovosvjetska mudrovanja. Danas se kadšto i u Hrvatskoj nađe onih koji bi osporili te pobjede pa Alemka Lisinski piše da bi se djecu u školi imalo učiti da Hrvati nisu pobijedili Srbe nego da su oslobodili teritorij. Koje li dubokoumnosti. Ta nisu se naši branitelji borili protiv vjetrenjača nego protiv konkretnog agresora. To što je bilo i žrtava u toj akciji i na jednoj i na drugoj strani, ništa ne umanjuje blistavost pobjede, nego još više uvećava njezin sjaj kad se zna da su neke srpske žrtve stradale od tenkova pobjegle vojske. I te srpske izbjeglice nisu tjerane od hrvatskih vojnika, nego od svojih šefova, pa se s pravom mogu nazivati pobjeglice. Sjetimo se samo kako su odlazili na različitim vozilima, a Hrvati su im pružali još konzerve i kruh, točno prema Svetom pismu: Ako je neprijatelj tvoj gladan, nahrani ga. Ali ne možemo ne prisjetiti se slika naših prognanika s vrećicama u ruci. Ne možemo ne prisjetiti se beskrajnoga razaranja gradova, sakralnih i gospodarstvenih zdanja. A sada nam još ostaju naši pobjednički generali u Hagu zbog neutemeljenih optužbi za prekomjerno granatiranje. Sutra, 6. kolovoza, a prema našem vremenu bio je 5. kolovoza, godišnjica je prve atomske bombe na Hirošimu. Tamo se nije oslobađao teritorij a koliko je samo tamo poginulih, i nitko nije odgovarao, kao uostalom ni za Dresden. Ova današnja proslava doista je u znaku višestruke zahvalnosti Bogu i Majci Božjoj te našim braniteljima i pravo na slavlje ne može nam nitko zanijekati, premda ga žele umanjiti. Ono će se, međutim, samo povećati usrdnijom molitvom i istinom te pravednim življenjem.
Kako se ta hrvatska oslobodilačka akcija i pobjeda tada pratila, imamo priliku čuti nekoga tko dobro prati tisak i s kakvim se neznanjem susretao.

Časni brat Ivo Pavin već je 34 godine u generalnoj isusovačkoj kuriji u Rimu. Prije toga bio je u nekim službama u Splitu i Zagrebu… pa ga vjernici koji su dolazili u crkve dobro poznaju. Vi pomno pratite i zbivanja u Hrvatskoj. Eto slavimo godišnjicu Oluje. Kako ste je Vi doživjeli?
Na dan kad je započela Oluja vraćao sam se vlakom iz Zagreba u Rim. Bio sam, naime, kraće vrijeme kod moje subraće isusovaca i posjetio svoju rodbinu. Vlak je bio poluprazan. Zaustavio se poslije Sežane na talijanskoj strani granice i tu se zadržao duže nego obično. Slušam razgovor dvojice prometnih policajaca. Jedan govori i naređuje drugom: ''Očekuje se mnogo Hrvata koji bježe iz Hrvatske, a ti kad dođu ovamo, sve uputi da siđu dolje i s prvim ih vlakom vrati natrag u Hrvatsku.'' Došao sam u Rim na Stazione Termini, a bilo je 8.30 ujutro. Moje su misli ostale u Hrvatskoj, a ja sam želio što prije doći u našu Generalnu Kuriju da iz svoje sobe čujem najnovije vijesti o Oluji. U 10 sati kratke vijesti na talijanskom radiju. Sažetak Oluje jest u ovoj radijskoj vijesti: ''Od danas se na venecijanskoj tvrđavi u Kninu vijori hrvatska zastava.'' Tada sam se pitao, kako će tu vijest razumjeti talijanski građani? Meni je, međutim, sve bilo jasno. Bio sam presretan tom viješću. Bio je to dan Gospe Snježne. Odlučio sam poslije podne hodočastiti u Baziliku Svete Marije Velike, zahvaliti se za ovaj povijesni trenutak, jer je više nego očito da je Gospa bila s našim braniteljima. A ovu čudotvornu sliku koja se u ovoj Bazilici časti i pod nazivom Salus Popoli Romani – Spas rimskog naroda, ja ću od sada nazivati Spas hrvatskoga naroda. Osobito mi je drago što je taj dan, 5. kolovoza i u Domovini proglašen Danom pobjede i Domovinske zahvalnosti.
Neki su izvojevali pobjedu na terenu, a kako ste Vi pridonijeli toj pobjedi da biste možda protumačili drugima nešto o hrvatskoj povijesti i kulturi, o hrvatskom jeziku? I kako to doživljava međunarodna zajednica kakva je u generalnoj kuriji?
Upravo vam želim reći, kako sam istoga dana, 5. kolovoza, htio znati što su kroz to vrijeme moje odsutnosti talijanske novine donosile o nama Hrvatima, a i sada o samoj Oluji. U našoj zajednici ima nas gotovo iz svih kontinenata. Ne mogu ne spomenuti, došavši u aulu gdje su nam na raspolaganju sve glavne novine, talijanske i druge. Tu sam našao jednog od subraće koji je čitao sve ono što je o nama pisano. On me, inače Amerikanac iz Sjedinjenih Američkih Država, odmah primijetio i započeo ovako: ''Brate Ivo, ja vas pitam, kako ste se vi Hrvati usudili napasti Srbiju, a nemate oružja. Tu vi činite samoubojstvo vlastitoga naroda?'' ''Pater, meni je veoma žao kad vidim da se hranite dezinformacijama i lažima koje donose i pišu talijanske novine. Pater, Vi ste završili potpunu formaciju unutar naše Družbe, te Vam se zato čudim da ste ovako lagano nasjeli i da sve vjerujete onima koji bi nas fizički zgazili kad bi mogli. Ja sam se upravo vratio iz Hrvatske i gledao sve strahote koje su činili i još čine naši agresori Srbi. Nijedan Hrvat nije prešao njihovu granicu. Oni su došli s tenkovima i sa svim drugim naoružanjem u Hrvatsku i sve po redu ruše i ubijaju. Po vašem tumačenju mi bi Hrvati trebali prekrižiti ruke, pa neka nas ubijaju i dalje i neka po miloj volji prekrajaju granice i naprave veliku Srbiju.? Onda mi je taj subrat kazao: ''Pa brate Ivo, ja nisam znao da je to tako kao što ti govoriš.'' Na što sam mu odgovorio: ''Pater, nemojte nikada vjerovati u sve što novine pišu, jer novine nisu Sveto pismo.''
Vidim da Vas pamćenje dobro služi i da zdravo kritički gledate na pisanje novina ili na izvještaje s televizije. Ima još ponešto iz vašega zapamćenja?
Evo primjerice za vrijeme domovinskoga rata, još prije Oluje, zajednički smo gledali večernji dnevnik talijanske televizije u kojem su donosili strašne prizore iz srpskog logora Manjača. Mogli su se vidjeti logoraši kao živi kosturi iza žice. Onda su istodobno usporili slike da se neki detalji bolje vide, a što je najgore isti je novinar te sve jadne ljude predstavio kao Srbe nad kojima se Hrvati iživljavaju i muče ih. Te su snimke pokazivali nekoliko dana uzastopce. U dva navrata ustao sam jer nisam mogao gledati ovakvu mržnju prema Hrvatima od strane talijanske televizije. Nekima sam od subraće dokazivao da to nije istina, ali, kada to televizija pokazuje ispred 57 milijuna stanovnika, tko će meni onda vjerovati. Tu nepravdu jednostavno nisam mogao podnijeti drukčije nego je prikazati Bogu kao žrtvu za Hrvatsku. Moram priznati da sam živio i trpio sa svim Hrvatima u Domovini. Živio sam svih onih dana s Hrvatskom dok sam preko Hrvatskog radija slušao po cijele noći Sinišu Glavaševića iz Vukovara. Dok sam slušao njegove nadahnute riječi prožete domoljubljem, dolazile su mi suze na oči. Kad ljeti obiđem svoju rodbinu, tada se redovito nađem i u Vukovaru i na Ovčari. Neka Dragi Bog nagradi u vječnosti našega mučenika i heroja Sinišu Glavašavića i sve naše branitelje koji su dali vlastiti život za Domovinu. A nama živima neka da milost žive vjere i ustrajnosti na ovome zemaljskom putu. Bože, čuvaj Hrvatsku!