Zašto je srdžba smrtni grijeh?

Gnjev? Srdžba? Možda je ipravnije govoriti u množini jer se srdžba očituje na razne načine a i različiti su joj povodi. Zajednički su pak plodovi strasti koja zahvaća poput vihora, a nenadano izbija iz nutrine i rasplamsava se poput plamena obavijajući drugu osobu. Možda ni jedna druga mana nije vidljivija jer izobličuje osobu iz koje izbija, čak i psihosomatski, oduzima dah, stvara osjećaj gušenja, a Biblija je opisuje izrazom „kratkoća daha“ – ustvrdio je Enzo Bianchi, prior zajednice Bose, na festivalu u Spoletu govoreći o srdžbi kao smrtnom grijehu.
To što je zajedničko srdžbama jest žestina, iskakanje iz kože, što se zamjećuje na licu osobe, u gestama i cijelom tijelu: lice se zacrveni, oči zacakle, a mišići se ukoče, usta se otvore i pokazuju stisnuti zubi, a govor se pretvara u urlanje. Cijelo tijelo dakle očituje gnjev, stoga se i govori o eksploziji srdžbe, izljevu bijesa, napadu srdžbe, proždirućem plamenu. Upravo jer je zamjetljiva i može se mjeriti osoba trpi i zbog nje se srami. Možda je to i razlog da je srdžba izlječiva, njezino zamjetljivo očitovanje potiče na uzdržavanje, na kajanje zbog neumjesnih gesta – kazao je prior zajednice Bose.
No valja istaknuti i drugu stranu srdžbe, bez obzira na silinu koja ujedinjuje različite oblike, velika je razlika između raznih oblika pa se govori i o „svetoj“, pravednoj srdžbi, sasvim oprečnoj zlokobnoj; govori se i o Božjoj srdžbi koja je različita od ljudske ubilačke srdžbe. Danas se zbunjujemo, čak i sablažnjavamo, pred brojnim biblijskim govorima o srditom Bogu, ali valja shvatiti govor kakav se rabio prije tri tisuće godina. Kad se govori o srditom Bogu, želi se reći da je Bog blizak ljudima, da je osjetljiv na ljudske patnje. Zlo bi bilo kad bi se govorilo o Božjoj ravnodušnosti koju Bog ne poznaje. Njegova nam srdžba na paradoksalan način govori da je On uz čovjeka, ne samo da vidi i poznaje čovječju patnju, nego s čovjekom suosjeća i trpi – ustvrdio je Bianchi.
Govoreći o srdžbi kao smrtnom grijehu o čemu sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: „Ako se ljutite, ne griješite. Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom“, rekao je da je trajna srdžba u našim odnosima s drugima smrtni grijeh, kad je znak omalovažavanja i mržnje prema drugoj osobi, kad joj je cilj uništenje drugoga. Srdžba je u tom slučaju nijekanje odnosa i odgovornosti, sasvim je suprotno od komuniciranja, dijaloga, susreta i saveza; u njoj klija agresivnost i razvija se nasilje prema drugom. Ona je sukladna s ponašanjem koje je Isus usporedio s ubojstvom: „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran“. Uostalom, i prvi bratski grijeh o kojem govori Biblija jest Kajinova srdžba: „Kajin se veoma razljuti i lice mu se namrgodi“, a posljedica je ubojstvo brata Abela – istaknuo je prior dodajući:
Stoga sveti Jakov izjavljuje da „čovječja srdžba ne čini što je pred Bogom pravedno“, a to je jasna opomena za one koji u srdžbi uvrijede brata da ne misle da nadomješćuju Boga u osudi i ispaštanju krivnje, istinske ili navodne. Srdžba može buknuti naročito protiv onih koje volimo kada iznevjere naša očekivanja, kad izobliče našu sliku o njima, ili ne uzimaju u obzir to što želimo, ili pak kad u njima otkrijemo nedostatke koje ne nalazimo kod sebe – objasnio je Bianchi.
Kad je netko podložan tim osjećajima, onda bježi od drugih, zatvara se u sebe i cijeli mu se svijet gadi. Jednom riječju, ako srdžba postaje duševno stanje iz nje se rađa misao da su drugi pakao i u opasnosti su odnosi s drugima. U tom se smislu može govoriti o srdžbi usmjerenoj i prema Bogu pa ga se psuje i grdi jer se opire našim željama i našoj slici koju smo stvorili o Njemu – ustvrdio je Enzo Bianchi.
Ima li lijeka za srdžbu? – zapitao se prior odgovarajući da je srdžba pobjediva ali da je put dug i naporan jer zahtijeva odgovor na upit: Tko je drugi za mene? Je li osoba s kojom moram uspostaviti odnos, koju moram čuvati, kako veli knjiga Postanka – Zar sam ja čuvar svojega brata?, ili je netko s kim mogu raspolagati po svojoj volji, čak ga mogu i ubiti? Kršćani bi se imali sjećati odgovora koji proizlazi i vjere: Drugi je moj brat za kojega je Krist umro, stoga se s njim mora uspostaviti odnos pred Bogom – istaknuo je Bianchi dodajući:
Novi zavjet govori o strpljivosti kao Božjoj odlici, a ona je za čovjeka umješnost življenja s vlastitim i tuđim nesavršenostima i nepogodama. Biti strpljiv znači podnositi i podupirati druge kad su u teškoćama, koje će prije ili poslije i nas zadesiti. Strpljivost pomaže da jedni druge podnosimo uvjereni da su drugi, sa svojom različitošću i drugotnošću, dragocjen dar Božji – zaključio je Enzo Bianchi.