Uz misna čitanja četrnaeste nedjelje kroz godinu razmišlja pater Ante Lozuk
U javnosti, osobito
u politici, mjerila i kriteriji mijenjaju se vrlo brzo. Ono što prije uopće nije bilo
važno, najednom postaje vrlo važno; što je jučer bilo oprostivo ili po sebi razumljivo,
danas se sudski progoni; ono što je služilo općem dobru, danas je postalo kriminal.
Na otvorenoj sceni nema milosrđa, nema praštanja, nema prijatelja. Svatko se bori
za prvu i najvažniju ulogu. Metode i sredstva se ne biraju. A najučinkovitija je tzv.
biografska metoda. Ništa čovjeka toliko ne degradira kao grijesi iz prošlosti. U tom
smislu valja samo malo prekopati po protivnikovoj prošlosti, ustanoviti odakle dolazi,
što je radio, s kim se družio, koliko je profitirao. Bezgrešnih na ovoj zemlji nema.
Grijesi brzo izbijaju na površinu. Pod određenim kutom gledani i mali grijesi izgledaju
strašno. Kada se tako prikažu u javnosti, ni biblioteka suprotnih argumenata neće
spasiti ugled i karijeru tog čovjeka. Prije dvije tisuće godina bilo je slično.
Nazaretska sinagoga bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Svi su se čudili Isusovoj
mudrosti i svježini njegova nauka. Ali primjedbe koje su počele padati bile su jače
od divljenja. Pa to je naš drvodjelja! Svatko mu poznaje rodbinu! Tetke, bratići i
stričevi žive tu u selu. Zar nije još prije godinu dana opasan radnom pregačom tu
ulicom nosio daske i obrađivao ih dole u Josipovoj radionici? I sada tu glumi učitelja
i proroka... Isus je napustio svoj grad Nazaret "ne mogavši ondje učiniti nijedno
čudo", veli Evanđelje. Ništa nije mogao učiniti jer tu nije bilo vjere. Nazarećani
nisu vjerovali jer nisu htjeli vjerovati. Već prije nego je stupio u selo, prije nego
su uopće čuli njegove riječi, oni su donijeli svoj sud i – odbacili ga. To je metoda
koja se ponavlja stoljećima u svim mogućim varijantama. Ljudi ne vjeruju jer ne žele
vjerovati. A onaj koji ne želi vjerovati, pronaći će tisuće razloga: prebogatu Crkvu,
netoleranciju kršćana, vjerske ratove, inkviziciju, progon vještica, Aleksandra VI.,
raskoš papinskog dvora, kršćane koji ni za dlaku nisu bolji nego drugi ljudi, činjenicu
da je toliko nevolje i patnje na svijetu, a Bog sve to dopušta. I mnogi kršćani
upućuju prigovore Crkvi i Bogu. I mi smo katkada puni revolta na Crkvu i na Boga...
No, nije li čudno da, usprkos tome što smo pametni i razboriti ljudi, koji dobro razlikuju
bitno od nebitnoga, važno od nevažnoga, da se ipak neprestano krećemo na rubu kruga
umjesto da krenemo prema sredini, prema osobi Isusa Krista. Neprestano se zadržavamo
na statistici, na podacima kojima je obilježena odjeća Crkve, na slikama kojom je
oslikana odjeća Božjeg spasonosnog djela. Premda vjernici, neprestano gledamo zemlju
i plodove zemlje, nikako da se probijemo do Boga. Mi nikako ne možemo, ili ne želimo,
prihvatiti činjenicu da je Isus Krist bio i jest čovjek, da se prekrio ljudskom odjećom
i da ta ista odjeća sada prekriva Crkvu. Kao Nazaret prije dvije tisuće godina,
tako je i svijet uvijek nanovo postavljen pred odluku: za Krista ili protiv njega.
Jedno pokraj drugoga uvijek se tu nalaze bijesno otklanjanje i ponizno prihvaćanje;
razularena vika: "Na križ s njime!" pokraj satnikove zaprepaštene ispovijedi: "Ovaj
čovjek jest uistinu Sin Božji!" Danas se na jednoj strani gotovo svim sredstvima nameće
lakomisleno pitanje: "Što će nam danas Krist?", a na drugoj strani, četica vjernika
ponizno ispovijeda: "Što bismo mi bez Krista?" Pitanje je sada: Gdje se tu nalazim
ja?