Objavljenja knjiga 'Susresti se na kraju. Vježbe za razgovor o posljenjim stvarnostima'
U okviru VIII. biblijskog festivala koji je od 18. do 27. svibnja održan u talijanskom
gradu Vicenzi, o temi „Što ste bojažljivi? (Mk 4,40) – Nada iz Svetoga pisma“,
26. je svibnja predstavljena knjiga teologa Francesca Brancata, naslovljena „Susresti
se na kraju. Vježbe za razgovor o 'posljednjim stvarnostima'“. Jedan je njezin odlomak
objavio katolički dnevnik 'Avvenire' (od 25. svibnja), u kojemu teolog primjećuje
da je danas raširena težnja intelektualaca na raznim kulturnim područjima, bili oni
pisci, filozofi ili ljudi znanosti, nerijetko prožeta nihilizmom i ravnodušjem prema
onomu što svijet proživljava u današnjim povijesnim prilikama, u kojima se sve češće
čini da se apokaliptični strahovi pretvaraju u stvarnost i da se potpuno ostvaruju
u svakodnevnoj kronici. Suočiti se s nekim predstavnicima laičke misli nikako
ne znači ići pognute glave ili prisiliti teologiju da zauzme vječiti pokajnički stav,
nego iskoristiti ono što njihovo razmišljanje ima reći vjeri koja razmišlja i, u ovom
slučaju, kršćanskoj nadi. Naravno, - napominje autor – nisu svi intelektualci, takozvani
laici, ili koji se izjašnjavaju nevjernicima, raspoloživi za razgovor s razmišljanjem
vjernika, u kritičkom, mirnom i smjernom razgovoru, kao što se, primjerice, događa
kada neki filozofi ili znanstvenici pribjegavaju sredstvu podrugivanja kako bi pokušali
isprazniti i svesti u krhotine „stajalište“ onih koji se s naporom zauzimaju živjeti
fides quaerens intellectum (vjeru koja traži razumijevanje) – istaknuo je Brancato. U
svjetlu svega toga pokazuje se žurnijim i zahtjevnijim pitanje: koja je zapravo nada
dopuštena čovjeku, ako je on pozvan živjeti u sve manje gostoljubivom i prijateljskom
svijetu u kojemu sve više prevladava svemoguća tehnika kojom se ne može upravljati,
i koje je čovjek često ugledna žrtva? Samo u mjeri u kojoj čovjek neće ostati zarobljen
u močvari svoje sadašnjosti i u kojoj će znati suočiti se s izazovima snagom nade,
moći će se pomiriti s vlastitim granicama. (…) To se, međutim, neće moći ostvariti
ako kršćanska poruka, s njegove strane, ne održi živom svoju proročku snagu i za ovaj
naraštaj, i ako se ne odupre, i to bez dvojbi, ustrajnoj kušnji da se svede na oblik
kulture, na slojeviti sustav moralnih propisa i etičkih uputa, u alternativnom ili
integrativnom humanizmu. Odnosno ako ne uspije ostati – ili čak ponovno postati –
kršćanstvo sposobno naviještati i svjedočiti Kraljevstvo Božje u svijetu koji vjerojatno
osjeća draž oduzimanja Bogu kako bi sve dao Cezaru – istaknuo je teolog Francesco
Brancato. U predgovoru knjige, koji je napisao filozof Salvatore Natoli, objašnjava
se što je nekada bilo „predvorje narodā“, zajednički prostor ispred hrama u Jeruzalemu,
u koji su mogli doći nežidovi, odnosno – kako piše Natoli - nije to bilo toliko mjesto
susreta koliko prolaza. Međutim, u razmišljanju pape Benedikta XVI. izraz „predvorje
narodā“ danas poprima očito drugačije značenje. Osim toga, - primjećuje filozof –
u vrijeme globalizacije možemo reći također da je cijeli svijet postao veliko predvorje,
mjesto stalnoga prolaza, te tako i spajanja različitih kultura. Ali, ima društvenih
skupina, kao i pojedinaca, koji smatraju da je ono u što su oni uvjereni apsolutna
istina koje se nisu spremni odreći. Stoga se osjećaju ovlašteni nametnuti ih i drugima
kao istinitima. Globalizacija je povećala te napetosti jer je u kratko vrijeme
suzila prostor-svijet – napomenuo je Natoli. Stoga bi se „veliko predvorje“ moglo
pretvoriti u arenu sukoba, i to je jedna od opasnosti našega suvremenog doba koja
najviše zabrinjava. Tomu valja dodati da je povratak velikih Crkvi ostavio prostora
za utemeljivanje eklekticizama koji spajaju simbolične materijale preuzete iz različitih
vjerskih tradicija, te ih miješaju s isto tako različitim filozofijama. Otuda proizlazi
ponuda zamjenskih religija u kojima se često simbolika svetoga spaja sa psihologijom
dubokoga. Sve se to događa unutar opće masovne sekularizacije, koja je obilježena
mitologijom konsumiranja, a slijedom toga i proizvodnjom u nizu džepnih idola. To
je, - prema riječima filozofa Salvatorea Natolija - općenito pospješilo širenje vjerske
ravnodušnosti. Ne možemo se stoga ograničavati te „predvorje“ tumačiti kao mjesto
suočavanja između vjerenika i takozvanih nevjernika, nego ga valja shvatiti kao otvoreni
prostor šire društvene slojevitosti. Ali u tom slučaju, ako je predvorje takvo, koje
je značenje hrama? – upitao se Natoli. Hram se zacijelo ne može shvatiti kao neko
odvojeno mjesto, nego kao otvoreno mjesto. Svatko, dakle, ne samo da ima biti raspoloživ
za slušanje stajališta i uvjerenja drugih, nego ima biti još raspoloživiji za mijenjanje
vlastitih. I nitko ne bi trebao smatrati da posjeduje istinu. „Predvorje“ može biti
mjesto susreta, a ne jednostavnoga suživota među strancima, samo ako hram ostaje otvoren,
ako je on mogućnost za sve, a ne isključivo mjesto istine. „Predvorje narodā“ se stoga
ima zamisliti kao mjesto na kojemu se odlažu predrasude, i na kojemu smo raspoloživi
izložiti se sudu drugih – napisao je u predgovoru filozof Salvatore Natoli.