Usporedo s festivalom dva svijeta u Spoletu nastavlja se i niz izlaganja o sedam glavnih
grijeha. Nakon izlaganja nadbiskupa Fisichelle o oholosti, jučer je (30. lipnja) don
Andrea Lonardo, biblicist, govorio o neumjerenosti u jelu i piću, odnosno o ljepoti
i sebičnosti pri jelu. Isus svaku hranu proglašava čistom, a kršćani s radošću
jedu svaku vrstu mesa i piju svaku vrstu pića. Zašto je onda neumjerenost u jelu i
piću grijeh, čak smrtni – zapitao je don Lonardo odgovarajući: U knjizi Postanaka
čovjek je prikazan kao Božje stvorenje a Bog mu naređuje da se hrani. No, čovjek je
i jedino stvorenje koje može uzeti jelo i na njemu zahvaliti Bogu. Ne samo da je stvoren
od zemlje nego i svaki dan mora jesti zemaljske plodove. On nije jednom zauvijek dobio
život, nego ga uvijek iznova prima kao dar samoga Stvoritelja, koji mu je sve podložio.
U ljepoti se jela neprestano očituje ljudsko 'otajstvo' – stvorenja u neprestanom
rastu – rekao je don Lonardo objašnjavajući: Ne možemo se jednom zauvijek najesti
kruha, nego poput mane ima svaki dan iznova silaziti. Stoga hrana nije neka stvar,
nego je dar. Nije predmet da ga prisvajamo, nego je iskustvo primljena života. Grijeh
neumjerenosti u jelu i piću ukorijenjen je u zaboravljanju „čuda „ hrane i života
koji od nje potječe. U jednom nedavnom susretu 'Predvorja naroda' francuski je filozof
Fabrice Hadjadj istaknuo da je banalno smatrati čovjeka najrazvijenijim bićem jer
je najprilagodljivije: Neki tvrde da je čovjek najrazvijenije biće zato jer se tijekom
evolucije najlakše uklapao u novonastalu situaciju. A ipak čovjek istodobno izgleda
vrlo nesnalažljiv, umjesto da mirno živi po instinktu, on traži smisao, proniče svijet
kao da je šuma simbola, žudi za onostranošću da može shvatiti tajne ovoga svijeta,
da se može napajati na njegovu izvoru. S Danteom možemo ustvrditi da je čovjek stvoren
da se nadilazi – kazao je teolog dodajući: Upravo su nam moderna psihološka istraživanja
otkrila kako težak odnos s hranom zapravo skriva ranu duše. Bulimija i anoreksija
nisu samo bolesti, koliko su znaci patnje duha jer još nije otkrio čvrsto tlo koje
jamči da vrijedi uvijek i posvuda živjeti. Čovjekov bi 'neprijatelj' želio sve svesti
na zemaljsku glad, da se zaboravi Boga i njegovu ljubav. Želio bi da hrana bude samo
„nešto“, a ne znak. U napastovanju Isus odgovara đavlu: „Ne živi čovjek samo od kruha“.
Naravno potreban je kruh čovjeku, ali kruh nije sve. Tako Isus preporuča post da na
površinu izbije glad koja je u dubini srca: 'Moja je hrana vršiti volju Očevu' – istaknuo
je don Lonardo. Dante je u Božanskoj komediji opisao niskost čovjeka koji svoj
život svodi na proždrljivost. U krugu proždrljivaca sve je turobno, bezoblično blato
u kojem se valjaju. Ima i težih kazna, ali ni jedna nije tako odvratna. U tom krugu
Dante susreće Ciacca čije ponašanje govori sve o proždrljivcima: Pogled mu je oboren
zemlji, on je poput slijepca, nesposoban je vidjeti život. Tim prikazom Dante obnavlja
biblijsku poruku: hrana je stvorena ne samo da je se jede, nego i da bude dijeljena
s drugima – primijetio je biblicist. Govoreći pak o kulinarskoj umjetnosti rekao
je da je ona najuzvišenije očitovanje uljudbe. Ona povezuje umjetnost pripremanja
jela i ushićenja ukusa sastojaka s bratstvom koje hrana ostvaruje, kada je izraz ljubavi
– ustvrdio je don Lonardo rekavši da je Enzo Bianchi, prior zajednice Bose, to vrlo
dobro uočio. Zaista je kuhinja i stol objava odnosa i zajedništva. Uostalom hrana
je poput spolnosti: veličaju ju se ili bagatelizira, promišljeno se i uredno troši
ili pak po nagonu, u hrani se uživa vodeći računa o drugima ili ju se pretvara u stvar
i obezvrjeđuje, zanosno je preobražena ili je monotona i banalna. Kuhana je i dijeljenja
hrana – objed – mjesto zajedništva, susreta i prijateljstva – primijetio je biblicist.
Ako jesti znači očuvanje i razvijanje života, onda je pripremanje jela za nekoga
znak naše želje da on dugo živi, dijeljenje stola je očitovanje volje da želimo biti
jedno s uzvanicima. Kršćanstvo je religija koja najviše ističe dobrotu svake hrane,
ništa ne zabranjuje, jer Bog je sve stvorio, sve je dakle dobro. U konačnici, hrana
ističe logiku uživanja koju je Bog unio u stvoreno. Uživanje, upravo stoga jer nije
samom sebi svrha, žudi za smislom. Uživanje upućuje na transcendenciju. U svojem brzom
iščezavanju nosi upit o tome što ostaje iza prestanka uživanja. Neumjerenost u jelu
i piću niječe odnose koji hrani daju smisao. A vrijednost je posta u tome da oslobodi
mjesto vjeri i ljubavi, jer samo one mogu zasititi čovjeka – zaključio je don Lonardo.