Na festivalu u Spoletu nadbiskup Rino Fisichella govorio o oholosti

U prošlosti su propovijedi, osim vjerskog obilježja, bile i neka vrsta zabave. Stoga su vrsni propovjednici bili na glasu, i vrlo traženi naročito u Korizmi. Ljudi su dolazili slušati ih i diviti se njihovoj rječitosti. Festival u talijanskom gradiću Spoleto u nekom smislu obnavlja stari običaj, predlažući ovo ljeto u suradnji s Papinskim vijećem za novu evangelizaciju, niz propovijedi o sedam glavnih grijeha. O oholosti je na festivalu 29. lipnja govorio nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinskoga vijeća za novu evangelizaciju.
Oholost je odbacivanje Boga: ili Bog ili ja. To je vrlo dobro shvatio sveti Augustin rekavši da je oholost udaljavanje od Boga i obraćanje samom sebi. Ohola osoba želi oponašati Boga i biti sličan Bogu, stoga je oholost izvor svakog grijeha smatra sveti Augustin – podsjetio je nadbiskup Fisichella rekavši da i sveti Toma, na kojem se nadahnuo Dante, tvrdi da je oholost mana i grijeh jer čovjek, protivno zdravu razumu, ne želi priznati svoje granice. Oholica činjenično stvara nerazmjer između sebe i stvarnosti tako da volja više ne gospodari njegovim djelovanjem, jer nije dosljedna u prosuđivanju stvarnosti, a protivna je zdravom razumu jer oholica precjenjuje sebe ne osvrćući se na stvarnost. Oholost se protivi razumu – ustvrdio je nadbiskup Fisichella – jer svrha je razuma traženje istine, odnosno dosljednosti.
Podsjećajući da Dante u jedanaestom spjevu Čistilišta navodi konkretne primjere oholosti, odnosno tri okvira u kojima najviše dolazi do izražaja oholost: plemstvo, umjetnost i politika, rekao je da Dante poučava da je oholost varljiva jer je prolazna, priskrbljuje trenutni užitak a nakon njega duboko razočaranje – ustvrdio je nadbiskup dodajući da se nitko ne smije hvalisati jer sve vrlo brzo prolazi, a Bog ponižava ohole jer su bahati i zatvoreni u sebe i u varljivost svoje bahatosti. Nije slučajno da se u mudroslovnim knjigama najviše govori o oprečnosti između poniznosti i oholosti – ustvrdio je nadbiskup dodajući da se oholost u Markovu evanđelju nalazi između psovke i bezumlja. Oholost je obilježje luđaka jer ne želi priznati Božju veličinu a istodobno je i njegova osuda jer ne posjeduje priklanu umnost da shvati samoga sebe.
Govoreći o prispodobi iz Lukina evanđelja o farizeju i cariniku u hramu, rekao je da usporedba u kontekstu molitve poprima posebno značenje, jer smisao parabole nije molitva nego čovjekovo ponašanje pred Bogom. Kakvim se oholica smatra, u ovome slučaju farizej, pred Bogom takvim se smatra i pred ljudima. Sve ono što čini pripisuje sebi, uzdiže se, a molitva mu služi da izrazi sud o samom sebi, ne zanima ga što Bog misli o njemu jer se pred Bogom smatra pravednikom, a drugi su zapravo njegovo žrtveno janje. A budući da čini i više od onoga što je propisano zakonom, farizej misli da mu je Bog dužnik – primijetio je nadbiskup, a potom se osvrnuo na carinikovo ponašanje, rekavši da je on shvatio istinu o životu. Ako kažemo da smo bez grijeha, onda se varamo i istina nije u nama – ustvrdio je nadbiskup citirajući Prvu Ivanovu poslanicu.
Završavajući govor nadbiskup je rekao da su i danas aktualne riječi pape Grgura Velikog. U komentaru na Jobovu knjige, veliki Papa navodi četiri ljudska ponašanja prožeta ohološću: kad čovjek misli da je izvor dobra, kad misli da je zaslužio dobro, kad se hvali onim što ne posjeduje, kada smatra da samo on ima određene vrline – objasnio je nadbiskup dodajući:
Narcizam je danas osvojio počasno mjesto u kulturi i u mnogim našim ponašanjima, stoga bi bilo poželjno i vrlo umjesno ozbiljno promisliti o tome što zapravo jesmo. Gubljenje osjećaja za vlastitu ograničenost i za sposobnost samoironije vodi precjenjivanju samoga sebe a vrlo je štetno za osobni život. Stoga je bolje proširiti obor i usredotočiti se na bitno u životu da se može dosegnuti istinska sloboda koja je izvor osobnoga ostvarenja. Morali bismo ponavljati s knjigom Izreka: „Gdje je poniznost tu je i mudrost“. Istina o nama samima dolazi iz sposobnosti slušanja i besplatnosti koja podupire duboku umnost u traženju posljednjih istina – zaključio je nadbiskup Fisichella.