Uz misna čitanja svetkovine svetih Petra i Pavla razmišlja p. Ante Lozuk

U životu nitko sam sebi ne može pokazati put. Tko to pokuša, uskoro će pristati u luci koju ne želi, ili će se neprestano vrtjeti u začaranom krugu vlastite sebičnosti i vlastite nemoći. U životu nitko sam sebi ne izgovara najvažnije i najbitnije riječi, niti otkriva najvažnije i najbitnije pravce za život. Drugi nam ih izgovaraju i drugi nam ih pokazuju. U životu trebamo učitelje i uzore. Na današnju svetkovinu slavimo dvojicu ponajvećih, apostolske prvake Petra i Pavla. Oni nam danas žele govoriti, oni nas žele voditi.
Petar stupa pred nas s dvostrukim znakom. Prvi znak jest mreža, drugi ključevi. Mrežu je odabrao sam, u skladu s obiteljskom tradicijom i životnim okolnostima; ključevima ga je obdario Bog. Mreža predstavlja njegovu ljudsku svagdašnjicu, tvrdu borbu za život i preživljavanje. A ključevi dar, nezasluženi Božji dar, znak poslanja kojim je opečaćen, dar po kojemu je Petar zakoračio u vječnost i dobio vlast nad njom.
I Pavao je obilježen dvostrukim znakom. Prvi znak jest šator, drugi mač. Njihovo značenje je gotovo isto kao ono Petrovih znakova. Proizvodeći šatore, Pavao je zarađivao svagdašnji kruh. U isto vrijeme udijeljena mu je milost da radikalnije i smionije od drugih ljudi uđe u posjed Božjih tajni. I upravo njima, Božjim tajnama, on je oboružan, drži ih u ruci poput oštrog mača, zabija ih u zbivanja ovoga svijeta i mijenja njihov tijek.
Petrovi ključevi i Pavlov mač jesu veliki Crkvi i svijetu. U ključevima darovan nam je prostor posvećene Institucije, sveti sakramentalni prostor, prostor zagarantiranog susreta s Bogom i zagarantiranih Božjih darova. Pavlov mač pak simbolizira slobodni, smioni, radikalni let prema Bogu izvan institucionaliziranih prostora.
I svatko od nas primio je od Boga dvostruki dar: svoju svagdašnjicu i vjeru. I svatko od nas dobio je odgovornost za vrijeme i prostor u kojemu se nalazi, gdje također ima i šansu i zadatak oblikovati svijet u sebi i oko sebe. Više nego ikada svijet danas treba odvažnih kršćana, treba onih čiji su stavovi čvrsti i jasni, onih koji su spremni svjedočiti za dobroga Boga i biti tu za druge ljude. Nemojmo misliti da mi mali ljudi nemamo tu što reći! Nije istina! Svi pokreti dolaze odozdo, iz baze. Nije Lenjin stvorio komunizam niti Hitler nacizam; nije Bin Laden stvorio terorizam niti su priglupe filmske i estradne zvijezde stvorile moralni kaos našeg vremena (premda djeluju kao njegovi glavni protagonisti i promotori). U mutnoj, nezadovoljnoj, bolesnoj bazi – u malom čovjeku, u masi, u prostorima pojedinih duša i prostoru zajedničkog života prvo se nagomilavaju goleme količine negativnih osjećaja i negativnih snaga, a onda u sudbonosnom trenutku kroz vlastoljubive i častohlepne šarlatane sve to izbija van... Ako se potrudimo da prostor u sebi i oko sebe ispunimo pozitivnim, evanđeoskim snagama, svijet će uskoro izgledati vedrije i sretnije. A i mi s njime.
Apostoli Petar i Pavao dar su Crkvi Božjoj, ali u isto vrijeme predstavljaju uzore i poziv upućen svima nama. Uzori su osobito u tome što su na idealan način uspjeli objediniti nebeski dar sa zemaljskim, odnosno svoju zemaljsku posudu učinili su pouzdanom i sigurnom za veliki Božji dar. Uzori su također jer su taj dar kroz život nosili odlučno i vjerno sve do mučeničke smrti. I u posudu našeg zemaljskog života Bog želi spustiti svoj dar. Možda uspijeva samo djelomično, a možda uopće ne uspijeva... Molimo apostolske prvake da nam izmole nešto od svoje odlučnosti i nešto od svoje vjernosti.