Uz misna čitanja svetkovine sv. Ivana Krstitelja razmišlja p. Ante Lozuk
Današnje Evanđelje,
kao i blagdan kojega slavimo, pripovijeda nam o rođenju djeteta Ivana, o sreći njegove
majke Elizabete i radosti svih koji su bili bliski sretnim roditeljima. Okupljeni
prepričavaju događaje koji su vezani uz ovo rođenje, ukazuju na njihovu znakovitost,
zahvaljuju Bogu što je Elizabeti konačno iskazao milosrđe... Milosrđe je čisti dar
s neba. Događa se kada Bog čovjeka doziva iz ništavila, kada mu dariva život, kada
ga uresuje razumom i slobodom, kada mu stavlja na raspolaganje ovaj svijet, kada mu
otvara perspektive vječnosti... Milosrđe nije razumljivo samo po sebi. Mi možda ne
osjećamo potrebu zahvaliti Bogu što nas je dozvao iz ništavila, što postojimo, što
smo obdareni tolikim darovima. A trebali bismo. Sve što imamo, pa i mi sami, čista
je milost. Bez Božjeg milosrđa na mjestu gdje se nalazimo stajalo bi ništavilo. Evanđelje
nadalje saopćava da je sve prisutne obuzeo strah pred onim što su vidjeli i doživjeli.
Ovaj strah, međutim, nije nikakva fobija, nikakva panika, nikakvo bolesno, neurotično
stanje, nego prirodni osjećaj čovjeka koji se nalazi pred nečim velikim. Ljude je
obuzelo strahopoštovanje pred misterijem kojega su najednom osjetili u rođenju ovog
djeteta. Ljudi također slute kamo vodi ovaj misterij. Onaj koji je iskazao milosrđe
siromašnim starcima – Elizabeti i Zahariji – planira nešto posebno s ovim djetetom...
Strahopoštovanje je temeljni osjećaj jednog vjernika pred licem Božje stvarnosti.
A Božja stvarnost je posvuda oko nas. U svakom događaju u kojemu nešto nastaje, krije
se Bog i Božji plan. U rođenju svakog čovjeka krije se posebni Božji zahvat i posebni
Božji plan. No, naše vrijeme obilježeno je banaliziranjem svega i obezvređivanjem
svakog, pa i najsvetijeg misterija. U ljudima našeg naraštaja više nema strahopoštovanja.
Mi ovaj osjećaj moramo nanovo otkriti... Djetetu koje se rodilo otac Zaharije daje
ime Ivan. Bog je s ovim djetetom zaista planirao velike stvari. Kada je Ivan odrastao
i dozreo za javno djelovanje, predstavio se kao "Glas koji viče u pustinji". Na temelju
uloge koju je odigrao mi ga danas nazivamo "Preteča Isusov" ili jednostavno Ivan Krstitelj.
Gospodin Isus ga je predstavio kao "proroka, i više nego proroka", kao "najvećeg"
od svih koji su "rođeni od žene". Ivan Krstitelj jest posljednji i najveći prorok
SZ-a, vrhunac SZ-a – prag nakon kojega se otvaraju vrata NZ-a. Rođendan sv. Ivana
Krstitelja službeno se slavi od V. st. Od početka to je svetkovina prve klase. U prvo
vrijeme slavio se gotovo jednako svečano kao Božić. Dan uoči postilo se, a liturgijski
ga se obilježavalo kroz punih osam dana. Dan 24. lipnja (točno šest mjeseci prije
Božića) nije odabran slučajno. Rođendan "Najvećeg od žene rođenog u SZ-u" pada upravo
na najdulji dan u godini. S danima koji slijede on će se, prema vlastitim riječima,
sve više "umanjivati", dok ne dođe "Onaj koji ima doći i koji treba rasti". Isusov
rođendan pada na najkraći dan u godini, a dani koji postaju sve dulji simbolički označavaju
njegov rast. Tako, prema kršćanskom kalendaru, Ivan i Isus obilježavaju vrijeme: Ivan
vrijeme Starog eona; Isus Novog. Ivan i Isus obilježavaju i svaku godinu: terminima
njihovih začeća i rođenja godina je podijeljena na točeno četiri jednaka dijela, a
svaki od njih obuhvaća tri mjeseca. Ovaj detalj opet hoće nam poručiti da je sve vrijeme
obilježeno znakom Troosobnog Boga koji u njemu dominira i ostvaruje svoj program...
Ovaj program utisnut je i u naše vrijeme. Ivan ga je navješćivao: "Kraljevstvo Božje
je blizu... Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta... Isus treba rasti (u
meni), a ja se trebam umanjivati..."