Uz misna čitanja svetkovine Presvetoga Srca Isusova razmišlja p. Ante Lozuk

Odlomak iz Ivanova Evanđelja, kojega slušamo na današnju svetkovinu Srca Isusova, suočava nas s najdramatičnijim trenutkom golgotske tragedije: "Kada (vojnici) dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda..." Dok pred naše oči stavlja ovaj strašni prizor, Ivan nas ne poziva na plač i tugovanje, nego na zahvalnost i slavlje. U svome Evanđelju, čak i dok opisuje muku i smrt, ovaj Evanđelist ne naglašava toliko muku i poniženje koliko veličinu Kristova lika, koja svijetli čak i u tami najveće tragedije... Umjesto mjedene zmije, koja je nekada bila uzdignuta u pustinji da poništi kobno djelovanje zmijskog otrova, u pustinji ovog svijeta uzdignuto je Božansko Janje koje poništava kobne posljedice grijeha svijeta. U pustinji ovog svijeta, dakle, uzdiže se znak spasenja. Svi ga mogu gledati. I svaki onaj koji ga pogleda, bit će spašen.
Kristov probodeni bok predstavlja vrhunac golgotskog misterija. Najveći misterij Staroga Zavjeta, pashalni misterij, po Kristovu probodenom boku dobiva svoju konačnu potvrdu i ispunjenje. Pashalno Janje trebalo je zaklati vrlo pažljivo. Nijedna kost nije se smjela prelomiti. Iz njega je trebala iscuriti sva krv i tek tada ga se smjelo pripraviti i blagovati. Upravo to se dogodilo s Isusom. Kada je vojnik vidio da je Isus već mrtav, nije mu razmrskao golijeni (kao što je bio običaj s osuđenicima koji su još bili živi), nego mu kopljem otvara bok. Poteklo je nešto krvi i vode. Ivan stoji ispod križa i to gleda. Postaje mu jasno: Ovo nije obična smrt. Ovo je liturgijska obredna žrtva. Tu je zaklano ono pravo Janje, i to prema svim propisima. Bok je upravo probijen da iz Žrtve iscuri sva krv.
Otvoreni Kristov bok izvor je sakramenata. Voda i Krv direktno označavaju Krštenje i Euharistiju, otvoreni bok i sve druge sakramente. Otvoreni bok jest privilegirano mjesto susreta s Izvorom spasenja. Iz otvorenog Kristova boka rađa se Crkva, Kristova zaručnica, na isti način kao što se iz otvorena Adamova boka rodila Eva. Otvoreni bok izvor je mistike otaca i svetaca. Kroz otvoreni bok otvoren je put prema Srcu samoga Boga.
Još sveti oci, pozivajući se osobito na Ivanovo Evanđelje, ukazuju da je put prema Božjem Srcu otvoren i preporučuju da krenemo tim putem. Štovanje Srca Isusova uvijek je bilo aktualno. Širi se osobito u XII. I XIII. st., a teolozi na čelu s sv. Bernardom iz Clervauxa nastoje ga teološki utemeljiti i obrazložiti. U kasnijim stoljećima promiču ga mnogi sveci i mistici: Matilda iz Magdeburga, Gertruda iz Helfta, Henrik Seuse, Ivan Eudes, Margareta Marija Alacoque, Claudie de Colombiere i drugi. Svi oni svjedoče svoje iskustvo Božje ljubavi koja struji iz otvorenog Božjega Srca. Upravo doprinos ovih mistika najviše je utjecao na stav Crkve prema pobožnosti Srcu Isusovu. Papa Klement XIII. g. 1765. službeno dopušta štovanje Srca Isusova, a papa Pijo IX. g. 1856. uvodi blagdan.
Od tada su mnoge crkve i kapelice posvećene Srcu Isusovu, a rijeke umornih i opterećenih, pogaženih i ožalošćenih svakog prvog petka u mjesecu, a osobito na sam blagdan, dolazile su i neprestano dolaze u mala i velika svetišta Srca Isusova, tražeći ispred otvorenog Božjega Srca utjehu, ohrabrenje, snagu ili bar odmor. Redovito odlaze okrijepljeni, odmoreni, utješeni, osnaženi. Tisuće već gotovo ugaslih iskrica vjere ponovno se razgorjelo ispred oltara Srca Isusova, tisuće umrlih nada oživjelo je, tisuće razrušenih egzistencija ponovno je stalo na čvrsto tlo. Jer put prema Božjem Srcu, kako nam svjedoči Evanđelje, zaista je ljudima otvoren.