Uz misna čitanja desete nedjelje kroz godinu razmišlja p. Ante Lozuk

U poruci današnjeg Evanđelja dominiraju dvije Isusove neobične reakcije. Prvu predstavljaju njegove riječi upućene farizejima: "Kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim... no pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka..." Ove riječi slijedile su nakon njihova zlobnog komentara: "Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle!" Grijeh protiv Duha Svetoga je strašan grijeh. Ukazuje na stanje u kojem je čovjek definitivno zabetoniran u zlobu i tvrdokornost, tj. potpuno zatvoren pred Božjom ponudom i pred očitom istinom... Isusovi slušatelji ne razumiju neobičnu žestinu Isusovih riječi. Govore jedni drugima: "Izvan sebe je!" Treba nešto poduzeti da se čovjek smiri. A onda im kao naručena stiže vijest: Njegova Majka i rođaci stoje vani i hoće govoriti s njim.
Na ovu vijest Isus, nimalo obzirno, postavlja pitanje: "Tko je moja majka i braća moja?" Zašto Isus reagira tako tvrdo: Pogledajmo prvo, zašto su se najednom pojavili njegovi rođaci i zašto su sa sobom poveli njegovu Majku. Možda iz straha za njega – jer se pročulo da je 'izvan sebe', da ga savjetuju, da ga umire, ili jednostavno uklone iz javnosti. No, vjerojatnije je da su to učinili iz čiste sebičnosti, da zaštite svoj dobar glas, da ga upozore: Moraš misliti i na nas! Ono što govoriš pada i po našim glavama. Ako ovako nastaviš, svi ćemo stradati, dovodiš u opasnost i sve nas... Isus ne kani skrenuti s pravca kojim je krenuo. Zato objavljuje: "Tko je moja majka i braća moja?" Nakon toga, veli Evanđelje, uperi pogled prema onima koji su ga pažljivo slušali te objavljuje: "Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka."
Isusa i njegove riječi ne smijemo mjeriti ljudskim mjerilima. Očeva volja jest tema, ideja vodilja njegova života. Očeva volja bila je da siđe u ovaj svijet prostora i vremena i prihvati ljudsku sudbinu. Pred Očevom voljom on se prigiba čak i kada mu zbog silnog straha izbija krvavi znoj iz čela. Poslušan Očevoj volji stavlja na svoja ramena drvene grede na kojima će biti razapet. Na ovoj pozadini promatrani, smanjuju se i iščezavaju svi obiteljski obziri i sve obiteljske veze. U ovom kontekstu zvuče logično njegove riječi: "Onaj koji nastoji jednako kao ja ispunjavati Očevu volju, taj je najbliži mome srcu, taj mi je brat, sestra i majka."
Jedna žena, koja je stupila u strogi misionarski red te zauvijek napustila dom, roditelje i rođake, u jednom pismu opisuje dane u kojima se morala teško hrvati sa sobom. Svoju agoniju sažela je u rečenicu: "Bojala sam se da ću promašiti volju Božju." Ova redovnica je uspjela svoj život uskladiti s Božjom voljom i na kraju odabrati Kristov put.
Imperativ: ispunjati Božju volju, s jedne strane nas usrećuje, a s druge strane plaši. Formula "Božja volja" za nas često znači nesreću, patnju, samoponištenje. Vežemo je uz katastrofu, smrt, gubitak, zlu kob svake vrste. Nikakvo čudo da čitav život bar podsvjesno bježimo od Božje volje i svim sredstvima se borimo da joj nekako izmaknemo... Mi iznad svega volimo svoju volju. No, dobro je provjeriti, je li ona uistinu naša, ili se tu radi o diktatu poriva i nagona. Tko ne prihvaća Božju volju, koja se objavljuje u Dekalogu, u imperativima koje nameće stvarnost, ili direktnom Božjem pozivu, škodi najviše sebi. On odbija Kristov križ, zatvara se u prkos i na svoj način također ustaje protiv Duha Svetoga. Kao stvorovi mi smo jednostavno sudbinski ovisni o Božjoj volji. Kao vjernici trebali bismo se pred Božjom voljom prignuti kao naš Gospodin: "Oče, ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude!" Ili bar moliti: "Gospodine, nauči me razumjeti Tvoju volju!"