Uz misna čitanja svetkovine Duhova razmišlja p. Ante Lozuk

Kada primamo sakrament krštenja i potvrde Bog na nas polaže svoju ruku i govori: "Sada postaješ moje dijete i hram mojega Duha!" Nešto slično događa se u svakom drugom sakramentu. Po svom spasiteljskom djelu Bog nas ne zahvaća samo idejno, teoretski, nego stvarno, životno, svojim Duhom.
Ova spoznaja – da sam uistinu Božje dijete i hram Duha Svetoga – trebala bi prožeti sve naše misli i osjećaje, trebala bi tako zavladati našim bićem da u potpunosti upravlja i našim djelovanjem i našim životom. Božje sam dijete i hram Duha Svetoga! Bog nije mogao postaviti čvršće temelje utjesi i nadi. Iz ovih temelja trebali bismo u svakoj prilici i neprilici izvući dovoljno svjetla i snage da obračunamo s napadima zla.
Naše iskustvo, međutim, redovito se buni. U sebi i oko sebe uopće ne zamjećujemo tragove Duha Božjega. Zavirimo li u sebe, ustanovit ćemo da smo umorni, istrošeni, ishlapjeli, zli. Pogledamo li prostor Crkve, prostor u kojem žive i djeluju naša kršćanska braća i sestre, ustanovit ćemo da taj prostor uopće nije ni uređen ni čist. Naprotiv, sama divljina i korov! Crkva danas mnogima djeluje zapušteno, pusto i prazno, bezdušno i hladno. Mnogo slova a malo Duha; mnogo zapovijedi a malo slobode; mnogo aktivnosti i užurbanosti a malo srdačnosti i ljubavi; mnogo straha a malo pouzdanja; mnogo ureda i službenika a malo jednostavnosti i karizme. Obilna prisutnost duha ovoga svijeta, a gotovo ni traga prisutnosti Božjega Duha.
Iskustvo nas ne ohrabruje, ali Bogu treba više vjerovati nego iskustvu. Duh puše gdje hoće i kako hoće. Čovjek nema drugog izbora nego – moliti i čekati. Ponizno, strpljivo, ustrajno. Duh Sveti jest dar milosti, nezaslužene milosti. On je neshvatljivo čudo Božje ljubavi. Njega ne može prisiliti ni naše djelovanje ni naš očaj. On uvijek jest i ostaje dar odozgor. Ipak redovito dolazi onomu koji moli. U molitelju On sam zapravo vapi za svojim dolaskom. Na prve Duhove spustio se k onima koji su zajednički vapili za njegovim dolaskom i – strpljivo čekali.
Kada osjećamo nemoć i siromaštvo, grešnost i bijedu, prazninu i tamu, mi zapravo u sebi osjećamo skriveni vapaj za Božjom ljubavlju, za izlijevanjem Duha Svetoga. Kada sebe doživljavamo kao beskorisne sluge, kada se grozimo nad zloćom i bijedom ovoga svijeta i vlastitog bića, u nama progovara i moli glas Duha Svetoga... Strpljivi vjernik i molitelj otkrit će tada nenadano i njegove tragove. Otkrit će ih u tamnim dubinama vlastitog bića u kojima se vjera najednom probila kroz zamršeni labirint sumnji. Otkrit će ih u pobjedi koja se predstavlja kao slabost, u slobodi koja se pretvara u poslušnost, u radosti koja se probija kroz suze, u ljubavi koja se pretvara u žrtvu, u životu koji se izručuje smrti.
Duh Sveti dolazi, neprestano dolazi i neprestano djeluje. Nezamjetljiv možda, ali stvaran. Ne dolazi zato što čovjek moli, nego zato što On čovjeka voli; ne dolazi zato što je čovjek njegova dolaska vrijedan, nego zato što Duh Sveti poznaje čovjeka i prihvaća ga takvoga kakav jest... I uvijek nastupa, kao što je obećano, kao Branitelj i Tješitelj, kao Duh Istine i Života, kao Duh Mira i Ljubavi – da nas utješi i ojača, okrijepi i izliječi, da nam pomogne i da nas vodi.
Dođi, Duše Sveti, obnovi nas, ojačaj nas, vodi nas, posveti nas!