Ako je suditi prema onomu što se zbiva posebice s novčanom krizom u europskim državama
pa u odnosima između Francuske i Njemačke te zahtjevima za izlazak Grčke iz eurozone
i napokon očekivanog prihvaćanja svih europskih država, pa i oporbi u njima da Hrvatska
postane ono što je uvijek bila, kako to volimo ponavljati, tj. dio Europe, jedva se
tomu možemo nadati za zato određen datum. K tomu još valja promotriti i stanje s ljudskim
pravima kako ga prikazuje Amnesty International koja sve više postaje ipak ovisna
o tome da se poziva na pravo, ali ne i na obveze. Kad o Hrvatskoj izvješćuje, kao
da čitamo zapadne političare koji Hrvatskoj nisu skloni. Kad govore o drugim novonastalim
državama, jednako se drže političkih klišeja koji su se godinama stvarali. Na hrvatskim
se portalima već pojavljuju mudrijaši koji osporavaju pisanje Glasa Koncila, posebice
glede Pelješkoga mosta, jer se ljudi iz Crkve smiju argumentirano i neargumentirano
ismijavati, ali sve je to samo sa svrhom ulagivanja novoj vlasti, za koju i Karamarko
kaže da još nije učinila ništa ozbiljno. Pa valjda će se s jačom oporbom ipak malo
uozbiljiti.