Papa je Benedikt XVI. 10. svibnja odobrio liturgijsko štovanje u cijeloj Crkvi svete
Hildegarde iz Bingena, njemačke redovnice Reda svetoga Benedikta, koja je živjela
u XII. stoljeću u Njemačkoj. O toj izvanrednoj ženi, proglašenoj svetom de facto,
za našu je radijsku postaju govorio kardinal Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje
svetih. Napomenuvši odmah na početku da se Hildegardu stoljećima smatralo svetom,
kardinal je podsjetio da joj je papa Benedikt XVI. posvetio dvije kateheze na općim
audijencijama, kazavši: „I u stoljećima povijesti koja obično nazivamo Srednjim vijekom,
više se ženskih likova ističe po svetosti svojega života i po bogatstvu poučavanja.
Danas vam želim predstaviti jednu od njih, svetu Hildegardu iz Bingena.“ Slučaj
Hildegarde iz Bingena vrlo je neobičan iz najmanje dva razloga – primijetio je kardinal
Amato. Prvi se odnosi na posebni trenutak u povijesti – objasnio je – kada još nije
bio potpuno završen prijelaz s biskupske kanonizacije na papinsku. Stoga prvi koraci
u svrhu kanonizacije, odmah nakon Hildegardina preminuća, 1179. godine, još su uvijek
učinjeni u prijelaznom razdoblju. Drugi je razlog ukorijenjeno i opće uvjerenje svetosti
Hildegarde iz Bingena, uvjerenje koje praktički nije nikada prekinuto, sve do naših
dana, a odnosi se na kanonizaciju de facto te mističarke, iako de iure
nije nikada proglašena svetom. Biografski izvori – i suvremeni, i oni nakon njezina
preminuća - jasno govore o njoj kao „svetoj“ ili pak „blaženoj“ – napomenuo je potom
kardinal te istaknuo da je uvjerenje o njezinoj svetosti poslije još bilo ojačano
štovanjem njezina groba i njezinih relikvija, kao i liturgijskoga štovanja njoj u
čast, uz odobrenje crkvenih vlasti, u cijelom benediktinskom redu. Poslije, sve do
naših dana, njezino se ime može naći i u lokalnom, kao i u službenom martirologiju
Rimske Crkve, i uvijek ga prati naziv „sveta“. K tomu, - objasnio je kardinal
– osim trojice papā koji su imali očitu namjeru pristupiti kanonizaciji Hildegarde
iz Bingena, odnosno Grgur IX., Inocent IV. i Ivan XXII., ne nedostaje papā koji ju
nazivaju „svetom“, poput Klementa XIII., Pija XII. te, kako smo vidjeli, Ivana Pavla
II. i Benedikta Šesnaestoga. Zbog tog se općega uvjerenja podrazumijevalo da nije
potreban, odnosno da je potpuno suvišan, ili pak već postignut poseban postupak za
proglašenje svetom Hildegarde iz Bingena, koja je općenito već smatrana kanoniziranom.
Hildegarda iz Bingena, rođena je 1098. godine u Bermersheimu, u bogatoj plemenitaškoj
obitelji - podsjetio je kardinal Amato. U dobi od osam godina primljena je u žensku
klauzuru povezanu s benediktinskim samostanom u Disibodenbergu, gdje je 1115. godine
obukla redovničko odijelo, a 1136., kada je imala trideset osam godina, imenovana
je „magistrom“. Oko 1140. godine njezina mistična iskustva i viđenja, koja opisuje
i tumači u svojim spisima, postaju sve snažnija. U početku nesigurna u izvor i vrednotu
tih iskustava, oko 1146. se godine obratila za savjet Bernardu iz Clairvauxa, velikom
svecu toga doba, koji ih je u potpunosti odobrio, a nakon nešto više od godinu dana,
preko biskupa i opata, obratila se papi Eugeniju III., od kojega je praktički dobila
papinsku potvrdu svojih viđenja i svojih spisa. Zbog sve većega broja redovnica,
te zbog nekih razilaženja s obližnjim benediktincima, oko 1150. godine Hildegarda
je, okoristivši se i svojim obiteljskim dobrima, te financijskom pomoći jedne bogate
obitelji, osnovala vlastiti samostan u blizini Bingena, kamo se preselila zajedno
s 20 redovnica, koje su sve bile plemićkoga podrijetla. Zbog vrlo velikoga broja zahtjeva
za ulazak u taj samostan, te posebno kako bi i neplemićkim kandidaticama omogućila
pristup benediktinskom samostanskom životu, Hildegarda je u Eibingenu osnovala novi
samostan, obnavljajući staru zgradu koja je nekada pripadala augustincima, te ostala
poglavaricom oba samostana. Osvrnuvši se na njezinu svetost, kardinal je Amato
primijetio da su njezin nauk i stvarni život krajnje usklađeni. Na početku njezina
prvoga djela, „Scivias“, Hildegarda strah Božji vidi kao najviši redovnički ideal,
prema benediktinskom pravilu. Strahu se Božjem pridružuju druge kreposti, posebno
važne u monaškom životu, poput poniznosti, poslušnosti, čistoće, uz važne stožere
svakog vjernika, kao što su vjera, nada i ljubav. Nakon straha Božjega dolazi discretio,
umjerenost, koja nije plod ljudskoga nastojanja, nego božanskoga djelovanja u čovjeku
– napomenuo je kardinal. Kao autorica spisa o svojim viđenjima, kao poglavarica
zajednice sestara benediktinki, kao istaknuta osoba koja je često bila u dodiru s
uglednicima svojega doba, postajala je sve više opće poznata. Zbog toga su se svi,
njezine susestre, kao i vanjske osobe, mogli uvjeriti u dosljednost njezinih riječi
i njezina ponašanja. Upravo je ta njezina savršena vještina potaknula Theodoricha
iz Echternacha da sastavi djelo „Vita Sanctae Hildegardis“, koje je napisao upravo
zato da upozna ljude s primjernim i svetim Hildegardinim životom. U tom se životopisu
vidi njezino konstruktivno ponašanje, ponajviše u samostanu, uz kreposti kao što je
ljubav prema svima, djevičanstvo, poniznost, skromnost, šutnja i strpljivost. Gorjela
je od ljubavi i revnosti, a posebno se isticala njezina poniznost koju je pokazala
također prihvaćajući tjelesnu slabost i trpljenje koji su ju učinili sposobnom prihvatiti
izvanredne darove milosti – istaknuo je kardinal Amato.