U bazilici Svete Obitelji u Barceloni završio međunarodni susret 'Predvorje naroda'

Arhitektura kao „crtovlje suglasjā“ – ta definicija, koja se pripisuje Goetheu, dobila je svoju potvrdu u veličanstvenoj završnoj večeri 'Predvorja naroda' u Barceloni, održanoj u bazilici Svete Obitelji, tom vidljivom znaku nevidljivoga Boga. U tom je španjolskom gradu, naime, 19. svibnja završio međunarodni susret posvećen temi „Umjetnost, ljepota i transcendencija“, održan na poticaj 'Predvorja naroda', vatikanskoga tijela ustanovljenoga – podsjetimo - unutar Papinskoga vijeća za kulturu radi promicanja dijaloga između vjernika i onih koji ne vjeruju.
Tu je na sceni bio dijalog između Riječi, teologije, poezije i glazbe, koji sadrži smisao susreta posvećenoga suočavanju među različitim vjernicima, i to u pozadini ljepote kao puta do nadnaravnoga. Slika koju nam Evanđelje daje o Isusu jest slika čovjeka u dijalogu – istaknuo je na početku kardinal Gianfranco Ravasi, predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu, tumačeći 'Predvorje naroda' kao „otvoreni prostor“. Teolog Santiago del Cura upozorio je pak na estetsku amputaciju teološke misli, previše okrenute prema spoznaji.
Nakon nastupa više pjesnikā počela je „stereofonska radost“, sa 615 zbornih pjevača raspoređenih uz četiri zida crkve, tako da su se njihovi glasovi ispreplitali potvrđujući zamisao pape Benedikta XVI. da je glazba univerzalni jezik ljepote, sposoban ujediniti ljude dobre volje. Nakon svega, u tom je katalonskom gradu ostalo sjećanje na događaj koji je potaknuo i izazvao, i koji završava u ime glazbe, u spletu mladih i starijih glasova koji pjevajući Händelovu Aleluju, ističu sklad razlikā, te tako i ljepotu jedinstva i dijaloga.
Komentirajući nakon susreta značenje tog dvodnevnog događaja u Barceloni, koji je završio zazivom dijaloga između glazbe i nadnaravnoga, kardinal je Ravasi za našu radijsku postaju podsjetio kako je, primjerice u Srednjem vijeku, bilo katedralā i samostanā koji su građeni na temelju određene glazbene „abecede“, odnosno prema glazbenoj ljestvici. Postojao je, dakle, spontani splet glazbe, koja je glas, i koja dodiruje uho, i s druge strane glazbe koja je postajala kamen, te doticala pogled. Ovdje smo imali tu mogućnost, u spletu koji je zapravo splet sklada i veličine, te tako opet vjere i umjetnosti – napomenuo je kardinal Ravasi.