Uz misna čitanja svetkovine Uzašašća razmišlja p. Ante Lozuk

Četrdeset dana nakon Uskrsa Isus poziva učenike na Brdo, ukazuje im se posljednji put i povjerava im poslanje. Budući da su neki od učenika i sada sumnjali, kako izvješćuje evanđelist Matej, Isus im objavljuje: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!" (Mt 28,18). Kao što se brdo diže iznad ravnice, tako se Gospodin Isus izdiže iznad svega što se nalazi na nebu i na zemlji. Ova objava upućuje na viziju proroka Danijela: "I gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji... Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo... Vlast njegova je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti" (Dan 7,13-14). Podsjeća također na riječi kojima se Isus pred Velikim vijećem predstavio Izraelu: "A ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim" (Mt 26,64). On nema samo neku vlast, nego svu vlast na nebu i na zemlji. Isusov učenik nikada se ne bi smio prepuštati malodušnosti i očaju jer se uvijek nalazi na pobjedničkoj strani... Kada se Isus učenicima tako predstavio, povjerava im poslanje: "Propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju!" (Mk 16,15).
"Pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu", objavljuje evanđelist Marko. A Luka u Djelima apostolskim navodi kako su učenici, dok ga je oblak otimao njihovim očima, netremice, izgubljeno gledali u prazninu u kojoj je nestao (usp. Dj 1,9-10)... To je situacija u kojoj se i mi često nalazimo. Kada izgubimo dragu stvar, postajemo žalosni; kada izgubimo dragu osobu, postajemo nesretni; a kada izgubimo Boga, to je isto kao da smo izgubili same sebe. U trenucima mira i utjehe nismo svjesni blagodati Božje prisutnosti i njegova blagoslova. Tek kada se On udalji, postaje nam jesno koliko On nama znači. Imamo osjećaj da bi bolje bilo da i nas nema. Tama i praznina koju pred sobom i u sebi osjećamo daju nam naslutiti prisutnost pakla.
U takvom jednom trenutku nalazili su se učenici kada je Isus uzašao na nebo. No, tada su začuli glas: "Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?" Osjećaj praznine, samoće, ostavljenosti temeljni je osjećaj ovdje na zemlji. Biti sam, živjeti bez utjehe, trpjeti jest uvjetovanost na koju moramo računati. No, Isusov učenik ne smije se podložiti tom osjećaju i toj uvjetovanosti. Kada se Bog, kojega smo doživjeli kao bliskog i dragog Prijatelja, udalji od nas, on redovito prije toga u nas utiskuje pečat svoga Imena, svoga poslanja, svoje snage. On odlazi jer u svom učeniku ostavlja svoga zastupnika na zemlji: onoga koji će na zemlji nastaviti njegovo djelo.
"Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo!" (Dj 1,11). S Uzašašćem završava Isusov zemaljski život i započinje vrijeme Crkve. Gospodin je uzvišen, ali u svojoj uzvišenosti ostaje svojim učenicima bliz, dohvatljiv. Iz te spoznaje Isusov učenik treba crpsti radost i snagu za svjedočenje i služenje ljudima. Tu više nema ni vremena ni mjesta žalosti. Jedan duhovni pisac upozorava: Nakon Uzašašća: "Isus nema drugih ruku osim naših ruku; po našim rukama On želi danas djelovati. Isus nema drugih nogu osim naših nogu; po našim nogama on želi danas stići onima koji ga trebaju. Isus nema drugih usana osim naših usana; po našim usnama On želi danas propovijedati veličanstvena djela Božja. Mi smo jedina Biblija koju ljudi danas čitaju. Mi smo posljednja Božja poruka koju danas ispisuju naše riječi i naša djela."