Predstavljanje knjige Vilima Karlovića i knjige 'Izabrane pjesame' Danice Bartulović

Vukovarski junak Vilim Karlović, da se ne bi možda zaboravilo, napisao je knjigu o svojim stradanjima, ali ne samo o svojim i to pod naslovom: Preživio sam Vukovar. Vilim Karolović inače je vrhunski športaš, čak i prvak u bivšoj državi, ali 10. kolovoza 1991. ulazi u brigadu ZNG-a te krajem rujna u obranu Vukovara gdje ostaje do pada grada. Zarobljen je i preživljava strijeljanje na Ovčari te masakr na Veleprometu. Odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici gdje prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja. Na slobodu je pušten nakon šest mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika.
Vilim Karlović govori da je počeo pisati u zatvoru… I kad mu je teško krenulo poslije rata, Ovčara i Vukovar bili su mu nada i utjeha u životnim kalvarijama, jer ako je onda izdržao, i sada će. Sam opet kazuje: 'Padovi na samo životno dno čvrsto su me vezala uz Boga i vjeru i vratili me tamo gdje iskreno u dubini svoje duše i svojega bića pripadam.'
Ova bi knjiga dobro došla svima, posebice mladima, ali i mnogima koji ne vjeruju što sve čovjek od čovjeka može doživjeti. Jednako tako ne bi valjalo predati zaboravu značenje Domovinskoga rata, a u knjizi govori čovjek koji je napisao svoju životnu ispovijed. Iz knjige međutim izdvajamo tek jedan znakoviti ulomak: Kad je jedan srpski vojnik čuo da hrvatski zarobljenici u hangaru Veleprometa mole, rekao je: 'Ovi se mole, mi taj rat ne možemo dobiti.'
Ogranak Matice Hrvatske Split i Ogranak Matice Hrvatske Podstrana početkom su ove godine izdali knjigu pod naslovom Izabrane pjesme autorice Danice Bartulović. Iz njezina bogatoga stvaralaštva od 13 do sada izdanih zbirki pjesama te s dodatkom neizdanih dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, autorica predgovora, čitateljima upravo tim predgovorom nudi stručni pogled u pjesništvo Danice Bartulović. Ponajprije ga ponešto uspoređuje s drugim pjesnicima i pjesnikinjama hrvatskoga pjesništva te posebno s onima kršćanskoga nadahnuća. Analizirajući pojedinu zbirku, Hrvojka Mihanović-Salopek čitatelju zapravo otvara želju da posegne za tom lirikom živoga kršćanskog egzistencijalizma i iskonskoga osjećajnoga te umah filozofskoga i teološkoga traganja ali i nalaženja Vira i uvira što ih autorica prepoznaje kao pjesnikinjine duhovne vibracije, kako u podnaslovu ističe u svom uvodnom eseju.
Ako je već pjesnik Antun Branko Šimić mogao vrlo jednostavno reći da su pjesnici čuđenje u svijetu, onda bi se na tragu toga stiha moglo doći do dvojakoga zaključka. Prvo da su neki zanesenjaci kao da ne žive s obje noge na zemlji, a drugo da su oni zapravo jedini zanesenjaci upravo ovim svijetom koji nas okružuje i svijetom koji je u njima. Oni opažaju ono što nama običnim smrtnicima izmiče pa nas na to svojim stihovima podsjećaju i vraćaju uzvišenostima za koje smo izgubili smisao. Pjesnici se gotovo jedini znadu čuditi i kapi vode i ljepoti mjeseca i gotovo kao djeca posežu za još neistraženim čudima iznad nas i u nama. S toga vidika i kršćanski pjesnik još nas više iznenađuje poput Danice Bartulović i gotovo nas upućuje da upravo njezine stihove držimo vazda na noćnom ormariću te posegnemo za njima da uronimo u neslućene stvarnosti koje nam pjesnikinja otkriva, ali nam ujedno i pomaže da ih postanemo svjesni.