Težak je put oslobađanja od dugogodišnje indoktrinacije

Događaji u vezi s navodnim nacionalističkim skupovima u Zagrebu koji su još i zabranjeni, uzbunili su mnoga novinarska i komentatorska pera a zapravo bez razloga, osim ako je razlog da se pokažu lojalnima onom dijelu svijeta koji cijeni samo ono što nije ničije i političarima koji se plaše za svoj položaj, ako netko s desne strane i malo više podigne glas tako da se vladajući ne mogu čuti. Lijepo o svemu tome danas piše i Glas Slavonije i Glas Koncila rugajući se gotovo nametnutom strahu od svega hrvatskoga, što se onda automatski proglašava ustaštvom kao i u doba komunizma. Sjećam se da je zbog obrane hrvatskih interesa svojedobno i Krajačić morao frknuti iz Sabora. Tada mu je, naime, dozlogrdio ceremonijal po kojemu, ako je htio nešto prigovoriti Srbima, najprije morao osuditi ustaške zločine, pa je odbrusio svojim srpskim partijskim kolegama u Hrvatskom saboru. Takva je matrica još uvijek u glavama onih koji su, premda se smatraju slobodnima i punoljetnima, zapravo još uvijek pod snažnim utjecajem 45-godišnje indoktrinacije. Zato se odmah dignu, rekao bi Hodak, na zadnje noge, da im ne bi možda njihovi nadređeni prigovorili zbog nepravovjernosti. Nakon tih skupova sada slijedi Bleiburg i opet brušenje jezika u Saboru i u tisku, pa onda europsko nogometno prvenstvo. No da ne bi bilo bez garnirunga, onda će se povremeno izvlačiti iz naftalina neki slučajevi svećeničkih skandala. Nek se narod zabavlja, a gospodarstvu se ne nazire napredak.