Uz misna čitanja Uskrsnog ponedjeljka razmišlja p. Ante Lozuk

Većinu svojih darova Bog šalje u obliku šoka. Od Navještenja do Uzašašća: šok za šokom, nemoguće za nemogućim. Tko je mogao sanjati da će ljudske oči Boga gledati kao maleno dijete, kao siromašnog radnika, kao propovjednika lutalicu, kao izopćenika i patnika. Tko je mogao zamisliti da će nam kao darove najveće mudrosti ponuditi malenost, siromaštvo, križ? Tko se smio nadati da nakon Velikog petka slijedi Uskrs? Upravo dar uskrsa šokira najviše.
Uskrsnuće Kristovo za nas kršćane jest centralni i najvažniji događaj naše vjere. Kršćanstvo se rodilo na Uskrs. U šokantnom susretu s praznim grobom i još šokantnijem susretu sa živim Kristom rodila se životvorna i plodonosna vjera učenika, rodila se Crkva. Već dvije tisuće godina živimo od doživljaja kojega su imale žene i kojega su imali apostoli na dan prvoga Uskrsa.
Tijekom povijesti ljudi su često bili nepovjerljivi prema Bogu i njegovim šokantnim darovima. Smatrali su ih opasnima, nastojali zapriječiti da im uđu u svijest, da uđu u svijest drugih ljudi, uklanjali ih. Židovi su dar Uskrsa nastojali zatrpati novcima, odagnati stražom. Rimljani i svi kasniji progonitelji primjenjivali su najgroznija nasilja i utapali Božji dar u rijekama krvi. Prosvjetitelji i humanisti svih vremena, koji pokušavaju izgraditi svijet po mjeri čovjeka ali bez Boga, ustajali su protiv Uskrsa u ime razuma, u ime dobrog ukusa, u ime empirijske provjere, u ime slobode i života... Pa ipak, svjedoci smo da su ponuda Uskrsa i njegov zov i trećem tisućljeću vrlo aktualni i vrlo uporni. Posebno tamo gdje je Veliki petak prisutan na gotovo doslovan način. Nemoguće je ukloniti Boga i njegov dar.
Mi, kršćani ovog našeg naraštaja, često se ponašamo poput dobrih Židova koji sa zgražanjem promatraju hapšenje Isusa, nepravednu osudu, mučenje i razapinjanje, ali uvijek paze da ostanu po strani. Ili se ponašamo poput apostola koji, kada 'prigusti', jednostavno bježe. Ljudska slabost često je jača i od vjere i od nade i od ljubavi. Možda je i normalno da bude tako u danima kušnje ili sivim danima svagdašnjice. Ali, danas je Uskrs. Danas sve mora biti drukčije! Svjedok Uskrsa mora se susresti s onim od čega bježi. Svjedok Uskrsa mora prihvatiti Božji nemogući, zastrašujući dar i postaviti ga kao temelj svome životu. Svjedok Uskrsa mora poći k praznom grobu, mora u ime nade poći prema mjestu gdje su pokopane njegove nade. Svjedok uskrsa u ime ljubavi treba poći tamo gdje se čini da nitko više ne treba njegove ljubavi.
Zanimljivo je da su prve osobe, koje su primile dar Uskrsa bile žene. Zanimljivo, ali i logično. Njihova odanost i ljubav čitavo vrijeme jesu nepokolebive. Odvažno su pratile Isusa dok je nosio križ, srce im se razdiralo kada su ga razapeli, sva radost i svaka nada umrla je u njima kada je On umro na križu. Pripremile su njegovo Tijelo na ukop... Njihova ljubav dozvala je Uskrsloga. Ljubavlju su zapalile ugaslu vatru vjere. Pred ponudom Uskrsa trebam se i ja zapitati: Kako stoji stvar s mojom odanošću i ljubavlju? Tamo gdje sam pokopao svoje nade sigurno se nalazi netko potreban moje ljubavi. Ugaslu vatru vjere može upaliti jedino istinska ljubav.