Uz misna čitanja svetkovine Uskrsa razmišlja p. Ante Lozuk
„Mir vama!“ – Ovim riječima uskrsli Krist na večer uskrsnog dana pozdravlja zajednicu
svojih učenika i svoju Crkvu. Njegov pozdrav objavljuje pobjedu nad zlom i smrću,
nad grijehom i propašću. Po svom zemaljskom životu, osobito po svojoj muci i smrti,
Gospodin Isus je sišao u zadnje dubine tame i besmisla, proživio totalnu izgubljenost
zlog i propalog svijeta i na koncu – pobijedio. Pobijedio je tamo gdje svi potoci
suza imaju svoj izvor, gdje se nalazi leglo svakoj mržnji i sebičnosti. Ušao je u
pokvareno, sagnjilo, smrtnim zadahom ispunjeno srce svijeta, pokrpao ga i očistio,
oživio i ozdravio. Postao je njegov nutarnji život i njegova nutarnja snaga. Uskrs
nije blagdan kada slavimo definitivni oproštaj Sina Božjega od ovoga svijeta; nego
njegov definitivni ostanak. On je tu, u srcu onoga što nas nosi i što jesmo. Nije
više prisutan „u tijelu“ – ovdje i sada, nego je prisutan u Duhu – uvijek i posvuda.
Njegov božanski Duh postao je tajanstvena duša svijeta. „Mir vama!“ – Po svom
Duhu Uskrsli Gospodin nalazi se u svim bićima naše stvarnosti, kao srce njihova srca
i bit njihove biti. Prisutan je u suzama koje dozivaju nebesku radost, u siromahu
za čiju se ruku trebamo prihvatiti da bismo pronašli put do vječnoga Kraljevstva,
prisutan je u nemoći kroz koju se očituje Božja snaga, u „ludosti križa“ u kojoj se
očituje Božja mudrost, u prividnom porazu svojih najvjernijih kroz koji će se očitovati
pobjeda Božjega milosrđa, u smrti iz koje rađa život. Uskrsli je poput svjetlosti
dana, poput zraka kojega udišemo. Ne zamjećujemo ga, a on utemeljuje naš život. Uskrsli
je u središtu zakona koji pokreće silni mehanizam svijeta. Njegov smo dio, a nismo
svjesni da nas On nosi. Uskrsli čini onu najnutarnjiju strukturu svijeta koja će ostati
i trijumfirati i onda kada se sav ovaj poredak sruši. Uskrsli raste u srcima ljudi
u onoj mjeri u kojoj u njima raste glad i žeđ za istinom i pravdom, ljubavlju i životom.
„Mir vama!“ – Uskrsnućem započinje proces stvaranja Novog neba i Nove zemlje.
Vrijeme između početka i konačnog dovršetka novog stvaranja naziva se ono što nazivamo
povijest svijeta ili ljudski život. To je vrijeme u kojemu se i mi trebamo uključiti
u proces novoga stvaranja, nastojeći prije svega pronaći put do uskrsnog jutra. Ovo
vrijeme čini nam se dugo i bolno. Imamo osjećaj da se ovaj svijet, a i mi s njime,
stalno nalazi između Velikog petka i Uskrsa, da se tu zaustavio. Puta prema uskrsnom
jutru kao da više nema... No dobro se sjetiti, da na prvi Uskrs u dušama žena i učenika
nije bilo ništa osim žalosti i gorke spoznaje da su jedino gladni i žedni Onoga koga
više nema. Upravo ova gorka spoznaja i ova žalost dozvale su Uskrsloga. O, kada bismo
i mi bili na takav način žalosni! On je blizu ožalošćenima. Ni od mene nije daleko,
ali sam si često dalek ja sam. „Mir vama!“ Ovim svojim pozdravom Uskrsli Isus
zove, vabi, upozorava. Tamo gdje se čini da se ovaj svijet pretvorio u kaos, gdje
se čini da sve paklene sile plešu ples uništenja i smrti, krije se zapravo znak da
se približio čas konačnog Uskrsa. On se sigurno nalazi u lađi koja plovi vremenom.
Oluja koja se poigrava lađom i prijeti uništenjem znak je da čitava priroda strepi
od njegove blizine. A kad dođe njegov dan, nastat će velika tišina i lađica će meko
pristati uz obalu vječnosti.