Bližimo se proslavi vrhunca našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Kristovu. Da
bismo plodove spasenja mogli u potpunosti prihvatiti, potrebno je obratiti se, na
što nas potiče i cijelo ovo korizmeno razdoblje. Primiti Božje darove oproštenja i
snage po Euharistiji moguće je uz naše sudjelovanje ozbiljnim trostrukim obraćenjem
da bismo živjeli uistinu novim životom. O tome nam govori teolog i psiholog pater
Mijo Nikić.
CJELOVITO
OBRAĆENJE
Promijeni sebe – obrati se!
Cilj svake terapije jest promjena
postojećeg, više ili manje patološkog, stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija.
Cilj Isusova propovijedanja bio je obraćanje. Prema Markovu evanđelju, prve Isusove
riječi u njegovu javnom nastupu bile su: «Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo
Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest» (Mk 1,15). Također i Star zavjet obiluje
poticajima na istinsko obraćenje srca. Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje
svojim suvremenicima kao i svim ljudima: «Vratite se k meni svim srcem svojim posteći,
plačući i kukajući. Razderite srca , a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlo
ražali.» (Jl 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti se, moguće je tek nakon
što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te zaključili da se želimo i moramo mijenjati.
U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno cjelovito
obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje mora najprije početi
na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati što želim promijeniti i zašto to
činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu,
a onda prelazi na emocije i nagone. Budući da Isusova radosna vijest usrećuje
čitavog čovjeka, potrebno je da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće,
naš razum, naše srce, naše emocije, pa i naš nagonski život. Drugim riječima traži
se najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje. Racionalno
ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo najprije obratiti na razini
svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije razmišljati. Čovjekova psihička struktura
takve je naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu
razmišljanja. Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se počinje
utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se, kao navika utjelovilo
i u naš nagonski svijet. Zato i naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi,
odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji
i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov
način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje do znanja kako Božje misli nisu naše
misli. Mi se moramo odreći svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo
mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati
Sveto Pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke. U 12. poglavlju
poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora početi u našem
razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: «Preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete
uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno» (Rim 12, 1-2). Savršeni
primjer razumskog obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu i to u
onom dijelu kad mlađi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da je daleko
pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive bolje nego on ovdje. «Tada
dođe k sebi i reče…» (Lk 15,17). Ono «dođe k sebi» znači obratiti se na intelektualnoj
razini, uvidjeti nešto što se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko
zahvaća u život i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku,
što je i mlađi sin učinio. Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su
naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka
ali slijepa sila. To znači da će, čovjek, ako reagira samo po emocijama, djelovati
sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama odnosno po svojim osjećajima,
tražit će samo ono što je za njega važno, gdje on može profitirati. Obično se emocije
vežu uz srce, pa se može čuti, a tako se zove i jedna knjiga: «Idi kamo te srce vodi».
Ovaj savjet je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti. Ne smijemo pustiti da
nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom. Samo obraćeno
srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i smije voditi kroz život. Obraćenje
na emocionalnoj razini događa se onda kad prije svake odluke isključimo sebične interese
i odlučujemo se za ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za
me ovdje i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim prohtjevima,
kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma teško i zahtjevno. Postići
emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje emocije. One su naša snaga. Ne samo da
ih ne smijemo ubiti, nego nije dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko
psihosomatskih bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči,
isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti čitavu osobu.
Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano izražavati. Ali za to se traži obraćeno
srce. Obraćeno srce je strpljivo i puno ljubavi. Takvo srce ima profinjene osjećaje
kojima obogaćuje druge osobe. Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje
Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi.
Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na koncu joj doslovno kaže: «Ni ja te ne osuđujem,
idi i od sada ne griješi više» (Iv 8,11). Ovakav Isusov stav prema javnoj grešnici
djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela
olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego
sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki
petak na Golgoti. Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje. To znači
postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi
dopušteni užitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha
nad svojim nagonima. U svojoj knjizi pod nazivom Put do ljubavi, Vincent Peal, u poglavlju
o disciplini donosi primjer djece na kojoj su rađena istraživanja tako da su djeci
za nagradu za dobro obavljeni posao obećali čokoladu s time da ona djeca koja budu
željela čekati sat vremena dobit će dvije čokolade. Istraživanja su pokazala da je
bilo djece koja su uspjela odgoditi užitak i kasnije dobiti dvije čokolade. Ta su
djeca kasnije praćena i utvrdilo se da su ona u studiju, radu i općenito u životu
postizala puno veće i bolje rezultate od djece koja su bila jednako inteligentna,
ali nisu mogla odgoditi užitak. Istinski je slobodan samo onaj koji nije žrtva
svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se
pritom po volji Božjoj. Istinsko obraćenje nije lako postići jer se ne radi samo o
tome da pobijedimo požude i grešna nagnuća vlastitog srca, nego se moramo boriti i
protiv Sotone, koji je začetnik grijeha. Karl Guido Rey, psihoanalitičar i psihoterapeut,
nakon vlastitog obraćenja, priznao je zablude psihoanalize koja ne priznaje duhovnu
dimenziju, praktički negira Boga, a Sotonu tumači samo kao projekciju subjektivnog
doživljaja zla, te u svojoj knjizi Novi čovjek na krhkim nogama s pravom je napisao:
«Ali se naše zloće često teško dadu popraviti… zato što su u sjeni i pod zaštitom
Zla, koje ih tvrdokorno i lukavo izaziva i aktivira.» (REY, Karl Guido, Novi čovjek
na krhkim nogama, biblioteka «Oko 3 ujutro», Zagreb 1983, str. 65.). Sveti Pavao.
Prosvijetljen Duhom Svetim, dobro je znao da se na putu vlastitog obraćenja moramo
boriti ne samo s požudama vlastitog tijela, nego se moramo razračunati i sa začetnikom
grijeha, zavodnikom i ocem laži, kako Isus naziva Sotonu. Evo što nam sv. Pavao poručuje:
«Obucite se u oružje što vam ga daje Bog, da mognete izdržati đavolske udarce, jer
se ne borimo protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv Vlasti, Poglavarstava i Vrhovništava
ovoga mračnog svijeta i protiv zlih duhova koji borave u nevidljivim prostorima» (Ef
6,11-13).