Pater Mijo Nikić o cjelovitom obraćenju

Bližimo se proslavi vrhunca našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Kristovu. Da bismo plodove spasenja mogli u potpunosti prihvatiti, potrebno je obratiti se, na što nas potiče i cijelo ovo korizmeno razdoblje. Primiti Božje darove oproštenja i snage po Euharistiji moguće je uz naše sudjelovanje ozbiljnim trostrukim obraćenjem da bismo živjeli uistinu novim životom. O tome nam govori teolog i psiholog pater Mijo Nikić.

CJELOVITO OBRAĆENJE

Promijeni sebe – obrati se!

Cilj svake terapije jest promjena postojećeg, više ili manje patološkog, stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija. Cilj Isusova propovijedanja bio je obraćanje. Prema Markovu evanđelju, prve Isusove riječi u njegovu javnom nastupu bile su: «Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest» (Mk 1,15). Također i Star zavjet obiluje poticajima na istinsko obraćenje srca. Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje svojim suvremenicima kao i svim ljudima: «Vratite se k meni svim srcem svojim posteći, plačući i kukajući. Razderite srca , a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlo ražali.» (Jl 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti se, moguće je tek nakon što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te zaključili da se želimo i moramo mijenjati.
U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje mora najprije početi na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati što želim promijeniti i zašto to činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu, a onda prelazi na emocije i nagone.
Budući da Isusova radosna vijest usrećuje čitavog čovjeka, potrebno je da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće, naš razum, naše srce, naše emocije, pa i naš nagonski život. Drugim riječima traži se najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje.
Racionalno ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo najprije obratiti na razini svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije razmišljati. Čovjekova psihička struktura takve je naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu razmišljanja. Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se počinje utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se, kao navika utjelovilo i u naš nagonski svijet. Zato i naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje do znanja kako Božje misli nisu naše misli. Mi se moramo odreći svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto Pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke. U 12. poglavlju poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora početi u našem razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: «Preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno» (Rim 12, 1-2). Savršeni primjer razumskog obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu i to u onom dijelu kad mlađi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da je daleko pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive bolje nego on ovdje. «Tada dođe k sebi i reče…» (Lk 15,17). Ono «dođe k sebi» znači obratiti se na intelektualnoj razini, uvidjeti nešto što se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko zahvaća u život i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku, što je i mlađi sin učinio.
Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka ali slijepa sila. To znači da će, čovjek, ako reagira samo po emocijama, djelovati sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama odnosno po svojim osjećajima, tražit će samo ono što je za njega važno, gdje on može profitirati. Obično se emocije vežu uz srce, pa se može čuti, a tako se zove i jedna knjiga: «Idi kamo te srce vodi». Ovaj savjet je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti. Ne smijemo pustiti da nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom. Samo obraćeno srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i smije voditi kroz život. Obraćenje na emocionalnoj razini događa se onda kad prije svake odluke isključimo sebične interese i odlučujemo se za ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za me ovdje i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim prohtjevima, kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma teško i zahtjevno. Postići emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje emocije. One su naša snaga. Ne samo da ih ne smijemo ubiti, nego nije dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko psihosomatskih bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči, isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti čitavu osobu. Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano izražavati. Ali za to se traži obraćeno srce. Obraćeno srce je strpljivo i puno ljubavi. Takvo srce ima profinjene osjećaje kojima obogaćuje druge osobe.
Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi. Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na koncu joj doslovno kaže: «Ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više» (Iv 8,11). Ovakav Isusov stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki petak na Golgoti.
Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje. To znači postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi dopušteni užitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima. U svojoj knjizi pod nazivom Put do ljubavi, Vincent Peal, u poglavlju o disciplini donosi primjer djece na kojoj su rađena istraživanja tako da su djeci za nagradu za dobro obavljeni posao obećali čokoladu s time da ona djeca koja budu željela čekati sat vremena dobit će dvije čokolade. Istraživanja su pokazala da je bilo djece koja su uspjela odgoditi užitak i kasnije dobiti dvije čokolade. Ta su djeca kasnije praćena i utvrdilo se da su ona u studiju, radu i općenito u životu postizala puno veće i bolje rezultate od djece koja su bila jednako inteligentna, ali nisu mogla odgoditi užitak.
Istinski je slobodan samo onaj koji nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj. Istinsko obraćenje nije lako postići jer se ne radi samo o tome da pobijedimo požude i grešna nagnuća vlastitog srca, nego se moramo boriti i protiv Sotone, koji je začetnik grijeha. Karl Guido Rey, psihoanalitičar i psihoterapeut, nakon vlastitog obraćenja, priznao je zablude psihoanalize koja ne priznaje duhovnu dimenziju, praktički negira Boga, a Sotonu tumači samo kao projekciju subjektivnog doživljaja zla, te u svojoj knjizi Novi čovjek na krhkim nogama s pravom je napisao: «Ali se naše zloće često teško dadu popraviti… zato što su u sjeni i pod zaštitom Zla, koje ih tvrdokorno i lukavo izaziva i aktivira.» (REY, Karl Guido, Novi čovjek na krhkim nogama, biblioteka «Oko 3 ujutro», Zagreb 1983, str. 65.). Sveti Pavao. Prosvijetljen Duhom Svetim, dobro je znao da se na putu vlastitog obraćenja moramo boriti ne samo s požudama vlastitog tijela, nego se moramo razračunati i sa začetnikom grijeha, zavodnikom i ocem laži, kako Isus naziva Sotonu. Evo što nam sv. Pavao poručuje: «Obucite se u oružje što vam ga daje Bog, da mognete izdržati đavolske udarce, jer se ne borimo protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv Vlasti, Poglavarstava i Vrhovništava ovoga mračnog svijeta i protiv zlih duhova koji borave u nevidljivim prostorima» (Ef 6,11-13).