Uz misna čitanje svetkovine Cvjetnice razmišlja p. Ante Lozuk
Cvjetnica je dan kada slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Ušao je u Sveti grad
kao Kralj, ali ne da vlada, nego da se ponizi sve do smrti na križu. Događaji koji
se dogodili na Cvjetnicu i koji su slijedili nakon Cvjetnice znakoviti su za cjelokupno
Kristovo putovanje, ne samo kroz Palestinu, nego i kroz čitavu povijest ljudskoga
roda. Od prvog ulaska u Jeruzalem pa sve do danas, Isus Krist ovom zemljom neprestano
prolazi sad kroz prividno slavlje, a onda kroz osudu i odbacivanje ljudi, sad kroz
pobjedu nad bolešću i zlom, a onda kroz Golgotu i križ, sad kroz trijumf nad samom
smrću, a onda sam prolazi kroz muku, smrt i grob. Svoj put Isus konačno završava na
uskrsno jutro. Ovo Gospodnje putovanje neprestano se ponavlja, u narodima i pojedincima,
u svim vremenima i prostorima. Danas se događa u tebi i meni, u nama. Isusov ulazak
u Sveti grad bio je zaista veličanstven. I sam je svjestan toga kada neprijateljima
veli: Ako zabranim mnoštvu, klicat će ovo kamenje uz cestu! Ulazi zaista na krilima
slave. Ali njemu nije ni do klicanja ni do slave. Ušao je na takav način da pokaže
kako je slava isprazna. I usred klicanja njegov pogled je upravljen prema našoj malenosti,
grešnosti, izgubljenosti. Zaustavimo zato danas, na Cvjetnicu, sve filmove koji se
neprestano vrte pred našim očima i nikako ne dopuštaju da se konačno suočimo sa samima
sobom! Pogledajmo sebe i svoj svijet Spasiteljevim očima. Prepoznajmo kako je bijedna
naša prošlosti i sadašnjost bez Njega! Prepoznajmo konačno da svoju budućnost i svoju
sreću možemo pronaći jedino u njegovu velikom, rasparanom Srcu. Nemojmo se ponašati
poput farizeja i saduceja, židovskih civilnih i vjerskih glavešina. Gledali su čudo
za čudom, slušali su riječi kakve nikada nisu izgovorila ljudska usta, dodirivali
dobrotu kakvu nikada nije osjetilo ljudsko srce, pa ipak nisu povjerovali. Nakon Lazarova
uskrsnuća, posljednjeg i najvećeg čuda što ga je Isus načinio prije svoje smrti, židovski
civilni i vjerski glavešine jednoglasno donose odluku: Treba ga ubiti! Nakon toga
već danima vrebaju priliku da to i ostvare. Vjerske i civilne glavešine farizejskog
i saducejskog tipa nisu izumrli sa starim Izraelom. Postoje oni i danas, i vrlo su
aktivni i danas. Možda se i ja ubrajam u takve. Tamo gdje čovjek zatvara oči pred
svjetlom, gdje začepljuje uši pred istinom, gdje zatvara srce pred ljubavlju – tamo
ne može nastati ništa drugo nego institucija zla. Ljudi našeg naraštaja, osobito onog
mlađeg, ne vole svjetlo. Za svoje glavne aktivnosti često biraju upravo noć. Noć i
tama jesu prostor u kojemu redovito djeluju snage zla. Zatvaramo oči pred činjenicom
da je laž institucionalizirana i u privredi i u politici, i u zabavi i u svakodnevnici,
da se gladnom ljudskom srcu se ne pruža druga hrana osim one koja podržava sebičnost,
stvara ovisnost, razara i dušu i tijelo. Danas također dobar dio našega svijeta (i
onoga u nama) spreman je ponovno Isusa osuditi i osudu odmah izvršiti. Cvjetnica
je dan kada slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Jeruzalem je grad u kojemu
je Bog odlučio boraviti zauvijek. Geografski Jeruzalem samo je simbol koji označava
prostor tvoga i mog života. U svakoj Euharistiji Bog dolazi k nama kao ponizni Kralj
i Spasitelj. Svaka Euharistija predstavlja odlučni trenutak u kojemu trebamo svoje
oči, uši i srce otvoriti i pripraviti na Njegov blagoslovljeni dolazak.