Uz misna čitanja pete korizmene nedjelje razmišlja p. Ante Lozuk

Isus je stigao u Jeruzalem pred blagdan Pashe. Čim se to pročulo, narod je nagrnuo k njemu. Vođe židovskog naroda pucale su od nemoćnog bijesa. „Sav narod trči za njim“ – govorili su. Ne samo Židovi, nego i mnogi pogani žele ga vidjeti i upoznati. Apostoli Filip i Andrija upravo su priveli k Isusu skupinu Grka. Isus im se obraća riječima: „Došao je čas!“ Njegove riječi zvuče čudno. Zašto govori o svome času? Ta radi se o času njegove muke. Postoji veliki razlog: u kontekstu blagdana Pashe najava njegova časa i svega što on znači jest najvažnija objava i za Grke i za nas. Došao je, naime, čas najveće novosti, čas u kojemu će On biti uzdignut (na križ), i u kojemu će privući k sebi sve – i Židove, i pogane i sve druge. To je čas nakon kojega će i Židovi i Grci i svi kojima bude dano prepoznati njegov istinski identitet, identitet proslavljenog Sina Božjega.
U tom smislu govori Isus o pšeničnom zrnu koje treba umrijeti. Hoće reći: Došli ste u Jeruzalem jer ste uvjereni da je tu mjesto susreta s Bogom. Tražite mene, Božjeg proroka, jer ste uvjereni da ćete u mome ljudskom liku doživjeti Božju prisutnost i Božje djelovanje. No, ja vas upozoravam: pravo mjesto susreta s Bogom i njegovom najvećom ponudom jest mjesto moga uzdignuća (na križ), odnosno mjesto na kojemu će umrijeti sjeme Života koje je nebeski Otac bacio na zemlju s nakanom da rodi novim životom. Božja prisutnost i Božje djelovanja očituje se u punom smislu jedino po snazi predanja koje vodi prema križu, muci i smrti.
„Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni!“ – Ovim riječima Isus objavljuje neumoljivi zakon života: sve što imamo, pa i vlastiti život, darovano nam je zato da bude žrtvovano. Ako tu žrtvu prinosimo s ljubavlju, naš život se pretvara u križni put koji vodi prema uskrsnuću; ako je pak naša žrtva obilježena otporom, pobunom, revoltom, beznađem, onda se naš život već ovdje na zemlji pretvara u pakao.
Često puta, dok razmišljamo o križu, osobito o križu koji obilježava ovo naše vrijeme i pritišće kršćane, imamo dojam, da Bog nastupa jedino u nemoći i patnji. Na svim stranama dobro kao da uzmiče pred zlom, ljubav pred mržnjom, vjera pred nevjerom... Skupina teologa, pritisnuta dojmom dominacije zla i opće nevjere, stvorila je ovakav zaključak: U našem svijetu Boga više nema, otišao je, napustio nas, a nema ni nade da nam se vrati. Tako smo došli do teologije o 'mrtvom Bogu'. koja na koncu veli: Stvarnost pred kojom se nalazimo jest – beznađe i nevjera.
Što reći na ovo? – Mi kršćani moramo se jednom pomiriti s činjenicom da Bog kroz vrijeme i kroz ovaj naš svijet putuje svezanih ruku, izbičevan, popljuvan, trnovom krunom okrunjen, ogrtačem sramote ogrnut. Krist je Kralj s trnovom krunom. Trnova kruna jest znak pod kojim se nalazi i njegova Crkva... No, moramo znati: Kristovo djelo je poput pšeničnog zrna koje, bačeno na zemlju, neprestano umire da bi rodilo novi život. Tamo gdje se čini da je sve završeno, Bog započinje svoje djelo; tamo gdje se čini da su sve snage razorene i sve mogućnosti zatvorene, započinje trijumf vjere i ljubavi.