Uz misna čitanja četvrte nedjelje kroz korizmu razmišlja p. Ante Lozuk
U Ivanovu evanđelju riječ „svijet“ ima dvostruko značenje. S jedne strane to je prostor
zatvoren pred Bogom i Božjom ljubavlju, ispunjen mržnjom prema Isusovim učenicima
i njegovoj Crkvi. To je „svijet“ za koji Isus, dok se u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi
obraća Ocu, veli da za njega ne moli. Ne želi reći da ga odbacuje, nego da molitva
u ovom slučaju nema smisla... Uz ovaj, od Boga odvojeni i Bogu protivni svijet,
postoji i „svijet“ kojega je „Bog tako ljubio da je dao svoga Sina Jedinorođenca...
da se spasi po njemu“. Današnje evanđelje govori upravo o tom svijetu. Govori zapravo
o povijesti koja se krije iza ove vidljive, o povijesti Božje ljubavi prema čovjeku.
Kao što je Mojsije u pustinji podigao mjedenu zmiju, da spasi od smrti one koje je
ugrizla otrovnica, tako je Bog dao da se na križ podigne njegov vlastiti Sin, da spasi
one koji su smrtno ranjeni grijehom... Bog ljubi čovjeka i daje za njega svoga Sina
Jedinorođenca. Makar bio skroz uronjen u zlo, makar njegov slučaj po ljudskoj logici
izgledao beznadno, Božja ljubav svijetli nad njim sve dok je on sam definitivno ne
odbaci. Velike grešnike Bog ljubi dvostrukom ljubavlju. Za njih je trpio na poseban
način. „Fidel Castro vraća se vjeri“, pišu novine ovih dana. Diktator koji je
kroz pedeset godina odbijao Božju ljubav, sistematski progonio vjeru i vjernike, ponovno
započinje vjerovati u Božju ljubav. Voltaire, jedan od kreatora modernog tipa čovjeka,
čovjeka koji Boga ne treba i svoj svijet gradi bez Boga, čitav svoj život nije činio
drugo nego se rugao Bogu i Crkvi, ali na koncu, prema svjedočanstvu očevidaca, umro
je sa željom da ponovno prihvati ruku Božje ljubavi i izmiri s Bogom. Ljudi mu to
nisu dopustili, ali Bog po svoj prilici jest. Bog nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi.
Čovjek je taj koji sebe isključuje iz Božje ljubavi. Bog je čovjeka stvorio slobodna
i on se treba slobodno odlučiti za ili protiv. Bog želi spasiti sve ljude. Ali za
to treba slobodni njihov pristanak. Spasenje se ostvaruje jedino u Božjoj ljubavi,
onaj koji sebe isključuje iz Božje ljubavi, isključuje se i iz spasenja. Čovjek koji
ne želi vjerovati u Božju ljubav, koji je odbacuje, ne može biti spašen. Izgubljen
je, ali ne voljom Božjom nego protiv Božje volje. „Bog nije poslao Sina na svijet
da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu!“ Dopustivši da njegov vlastiti
Sin trpi zbog naše zloupotrebe slobode, Bog je na sebe preuzeo težak rizik. Čovjek,
naime, može odbaciti ljubav u kojoj Isus ispašta za nas i kojom nas spašava... No,
„tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen...“ Povijest
svijeta ne oblikuje tijek vremena, nego je oblikuje Božje spasenjsko djelovanje koje
prati tijek vremena. Kraj povijesti ne određuje ni čovjek ni priroda, nego Bog. Božje
spasenjsko djelovanje u povijesti upravljeno je prema konačnoj, punoj realizaciji
spasenja. Budući da je ponuda punog spasa već stigla na ovaj svijet, ovaj svijet je
na određeni način već stigao do konca svoje povijesti. Kraj svijeta nastupa već sada,
pred križem Isusa Krista. Tu se dijele duhovi. Onome koji vjeruje, sve se preobražava
u svjetlo; onome koji ne vjeruje, sve postaje tamno. Stoga je dobro da sve što se
događa promatramo u svjetlu Raspetoga.