Brojni članci i izvješća pokazuju da kršćanstvo u Francuskoj ima vrlo velikih teškoća.
Više od dva stoljeća nakon jakobinske revolucije čini se da sekularizacija prevladava,
no također su razvidni znakovi nade i novog apostolskog žara novih crkvenih pokreta
i misionarskih obitelji. U kontekstu projekta za ponovnu evangelizaciju Europe, pokrenutu
ustanovljenjem Papinskoga vijeća za novu evangelizaciju, u intervjuu za agenciju Zenit
Maurizio Moscone, profesor filozofije u biskupijskim sjemeništima Redemtoris Mater,
koji je predavao je u Tajvanu, Puli a nedavno se vratio iz sjemeništa u Toulonu u
Francuskoj, govorio je o stvarnom stanju kršćanstva u Francuskoj. Profesor tvrdi
da je otišao u Francusku misleći da je kršćanski život na visini, da je Crkva bogata
jer je u bogatoj zemlji, a naprotiv otkrio je vrlo siromašnu Crkvu, koja živi od milodara
malobrojnih laika, uglavnom starijih osoba. Sakramentalni život gotovo ne postoji,
a ispovijed je božićni ili uskršnji običaj. Iz razgovora s francuskim svećenicima
stekao je dojam da Francuzi žive kao i pogani: mladi i odrasli žive nevjenčani, obitelj
je u vrlo velikoj krizi, slijedom toga mladi u sebi nose prazninu koju nastoje ispuniti
drogom, seksom i drugim doskočicama da izbjegnu nepodnošljivu patnju. Na novinarov
upit o uzrocima takvog stanja, rekao je da su u Francuskoj revoluciji iz mržnje prema
Crkvi porušene mnoge crkve. Revolucionari su, tvrdi povjesničar Pierre Chaunu, član
Francuskog zavoda i najistaknutiji povjesničar modernoga doba, porazbijali kipove
u katedrali Notre Dame, porušili Cluny, i gotovo sve romaničke i gotičke crkve. Slučajno
se spasila papinska palača u Avignonu, jer je od 1791. do 1810. godine služila kao
zatvor, nakon toga je do 1906. bila vojarna. Vanjština palače je predivna i veličanstvena,
ali unutrašnjost je očajna: vrlo velike sasvim prazne prostorije jer su revolucionari
uništili sav namještaj – kazao je profesor Moscone. Na primjedbu da se Francuska
revolucija opisuje kao simbol napretka, rekao je kako se još u školskim knjigama,
koje stvaraju javno mnijenje, ustrajno govori o Francuskoj revoluciji kao o blagotvornom
događaju za Francusku i cijelo čovječanstvo, jer je navodno oslobodila ljude od tiranije
monarhije i crkvenoga ugnjetavanja a potvrdila ljudska prava: jednakost, slobodu i
bratstvo. Ali, mnoge studije potvrđuju povijesnu neutemeljenost raširenih mišljenja
o Francuskoj revoluciji, koja se šire obavijesnim sredstvima – kazao je profesor dodajući:
Povjesničari kao Jean Tulard, Pierre Chaunu, Paul Hazard i naročito François Furet
tvrde da Francuska revolucija nije bila spontani događaj, nego je plod smišljenih
ideja intelektualne elite koja je razum, umjesto sredstva za spoznaju istine, proglasila
bogom i predmetom štovanja. Razum je postavljen na prijestolje, a mržnja je prema
Kristu i Crkvi nadahnjivala oce revolucije, koji su bili zadojeni prosvjetiteljskim
idejama, poput Jaquesa Dantona i Rebespierra – primijetio je profesor Moscone. Proučavajući
učinke Francuske revolucije, René Sedillot tvrdi da su oni očajni: 600 tisuća osoba
poginulih u građanskim ratovima, 400 tisuća poginulih u vanjskim ratovima, milijun
mrtvih u Napoleonovim ratovima, srozavanje gospodarstva i uništenje kulturne baštine.
No, najveća je bila duhovna šteta. Kako naučava Hans-Georg Gadamer postoji „povijest
učinaka“: ideje nastale u prošlom dobu žive u vremenu a njihovi su učinci vrlo primjetni.
Učinci su prosvjetiteljskih ideja, ponajviše protukršćanskih koje je promicala revolucija,
sekularizacija i tiho odmetništvo francuskog naroda – ustvrdio je profesor Moscone.
Na upit o znakovima buđenja kršćanske vjere, rekao je da se Crkva nije zatvorila
u sebe niti plače nad svojim stanjem, nego preko novih pokreta i novih zajednica,
koji gorljivo naviještaju Krista Spasitelja, potiče ponovnu evangelizaciju. Od sedamdesetih
godina prošloga stoljeća u Francuskoj djeluju crkvene misionarske stvarnosti, poput
Chemin Neuf (Novi put), Zajednica Emmanuel, Obnova u duhu, Neokatekumenski put, one
su u Crkvu unijele novu životnu limfu. Zajednica se Emmauel skrbi za osobe bez obitelji
i za marginalizirane, Novi put je apostolska zajednica, nadahnjuje se na duhovnosti
svetoga Ignacija Lojolskog i na Karizmatičnoj obnovi, Obnova u Duhu zauzima se pak
za obnovu kršćanskog života, a Neokatekumenski put bavi se kršćanskom inicijacijom
na biskupijskoj razini i trajnim odgojem u vjeri. Te nove crkvene stvarnosti,
zajedno sa zajednicom Taizé, doista potiču „pravo kršćansko buđenje“, a plodovi su
obraćenja odraslih i mladih, ujedinjene obitelji otvorene životu, svećenička i redovnička
zvanja te skrb za marginalizirane i osobe s invaliditetom. Sve su to znakovi djelovanja
Duha Svetoga – zaključio je profesor Moscone.