Povijest je učiteljica života

Često se čuje izreka da bismo se morali osloboditi prošlosti. To je djelomično točno, pa i s vjerničkoga, kršćanskoga motrišta. Da možemo pravo biti usmjereni k budućnosti, valja živjeti u sadašnjosti s iskustvima prošlosti. Mi, primjerice, svoju grješnu prošlost podastiremo Božjem milosrđu da bismo očišćeni lakše i krjeposnije mogli živjeti u svoj istini. No, ako prošlost nije dovoljno rasvijetljena pa i s vidika znanstvenih i stručnih spoznaja, lako nam netko može ponuditi rog za svijeću kad nam je želi tumačiti sa svojih ideoloških vidika. Tako i film o navodno dogovorenom ratu između Miloševića i Tuđmana autori pokušavaju dokazivati na pretpostavkama. Autorima se pripisuje stručnost i već neki radovi. Ali, rekao bi Nobelovac Andrić, da nas godine odnosno radovi ne čine automatski uvjerljivima. Netko se može hvaliti da iza sebe ima već više sličnih uradaka, ali time se ne dokazuje da su ti uradci dobri, kao što nije ni ovaj. I dok autori u Večernjaku jedno tumače s drugim dolaze u protuslovlje, primjerice kad i sami navode Kiru Gligorova. Autori zaključuju da se Jugoslavija nije morala raspasti tako krvavo, s čime se svi slažemo, ali zašto je razoružana teritorijalna obrana i zašto je srpsko pučanstvo pristajalo uz Miloševića.