Kardinalski zbor glasao o proglašenju novih svetaca

Konzistorij održan 18. veljače, za Papu je, kao i za obnovljeni Kardinalski zbor, bio također prigoda za raspravu o nekim kauzama za proglašenje svetih, koje se odnose na tri muškarca i četiri žene, od kojih su dvije laikinje, a bit će proglašeni svetima 21. listopada.
Jedna se kauza odnosi na „onu koja stvari dovodi u red“. To je, naime, značenje riječi 'Tekakwitha', indijanskoga imena Katarine, koja će uskoro biti prva svetica američkih Indijanaca. Katarina, čiji je otac bio Irokez, poganin, a majka kršćanka iz plemena Algonkina, rođena je 1656. godine u današnjem Albanyju. Kao dijete preživjela je epidemiju velikih boginja koje su joj unakazile lice i oštetile vid, zbog čega je bila odbačena od svojega naroda. Osim toga, rođak kod kojega je živjela nakon preminuća roditelja, nije podnosio njezino obraćenje na kršćanstvo; zbog toga se ona povlači u veliku hladnoću Kanade i uranja u život duboke molitve. Bolest je međutim oslabila Katarinino zdravlje, te je preminula u dobi od samo 24 godine. Istog trena nestali su ožiljci s njezina lica.
Na suprotnoj strani planeta, na otoku Guam u Pacifiku, osam godina prije mučeničkom je smrću umro 17-godišnji Filipinac, Pedro Calunsgod. Mladić je bio katehist kod španjolskih isusovačkih misionara koji su evangelizirali to područje, i koje je domorodačko pučanstvo primilo s velikom naklonošću. Njihov je uspjeh pobudio ljubomoru, te je pokrenuta i klevetnička kampanja koja je završila tragično na dan kada su Pedro i isusovac pater Diego izazvali bijes krsteći kćer poglavara jednoga sela, koji je do tada bio prijatelj misionarā. Obojica su ubijena i bačeni u Ocean.
Dvoje budućih svetaca rođeno je iste, 1838. godine. U Njemačkoj je 23. siječnja rođena Barbara Cope, kći siromašnih seljaka, koja se s dvije godine preselila u Sjedinjene Države. Već kao adolescentica radi u tvornici, i sve dok je njezina plaća potrebna obitelji, stavlja na stranu svoju pravu želju: posvetiti se Bogu. To ostvaruje u dobi od 24 godine, kod Sestara trećega franjevačkog reda u Syracuseu, uzevši redovničko ime Majka Marianna. Zbog svoje je inteligencije i velikodušnosti došla do vrha svoje zajednice, kada je iz zloglasne bolnice za gubavce u Molokaiju, biskupu Honolula stigao zahtjev: potrebne su bolničarke koje će se brinuti o bolesnima. Među njima je već bio blaženi pater Damijan de Veuster. Majka Marianna odlazi, i sa svojim susestrama uranja u tu strašnu stvarnost, čije će vodstvo preuzeti nakon preminuća patra Damijana, 1889. godine. Velikodušna kao uvijek, ona ustraje 30 godina. Liječeći bolesne, poučava ih, i sve do posljednjega daha, 1918. godine, u dobi od 80 godina, ponavlja im da imati gubu ne znači ne imati dostojanstvo.
Krajem 1838. godine, u studenom, u Francuskoj je rođen Jakov Berthieu. Nakon što je postao svećenik, ulazi u Družbu Isusovu i odlazi kao misionar na Madagaskar. Po izbijanju drugoga rata protiv Francuske, 1894. godine, pobunjenici ga uhićuju dok je pratio izbjegle kršćane iz selā, te je više puta prisiljavan odreći se svoje vjere. Međutim, on to odbija, te plaća životom. Njegovo je tijelo bačeno u rijeku Mananara.
Suvremenik Majke Marianne i patra Berthieua, Giovanni Piamarta rođen je 1841. godine u Bresci. Postaje svećenik nakon teškoga djetinjstva zbog teškoga gospodarskog stanja obitelji. Njegovo je ime povezano s ustanovljenjem Instituta Artigianelli, posvećenoga pomoći mladima koji su u Bresciu dolazili tražiti posao. Međutim, pater Piamarta se ne zaustavlja, te osniva i udrugu svećenikā, klerika i braće, te Družbu siromašnih služavki Svete nazaretske obitelji.
Četrdesetih godina XIX. stoljeća rođena je, u Barceloni, i Carmen Sallés Barangueras. Raste u godinama u kojima je rasla i marijanska pobožnost, sve do objavljivanja dogme o Bezgrješnom Začeću 1854. godine. Osobito je sklona poučavanju, koje je i njezin poziv. Ulazi u Dominikanski treći red, a potom i sama ustanovljuje Družbu misionarki poučavanja. Umrla je u Madridu 1911. godine.
I na kraju, Anna Schaffer, buduća je svetica laikinja. Rođena je u Bavarskoj, kao treća od osmero djece u poniznoj obitelji jednoga stolara koji je jedini izdržavao cijelu obitelj. Oskudica međutim nije zaustavila Annu koja je sanjala o tomu da postane redovnica i da pođe u misije. U dobi od 19 godina, dok je radila u jednoj praonici, doživi nezgodu u kojoj su joj teško opečene noge, te ostaje invalid. Ne posustaje, štoviše, buni se protiv toga beznadnog trpljenja, te shvaća da ono što Krist od nje želi jest da bude „misionarka“ iz svojega bolesničkog kreveta. Unatoč sve lošijem zdravlju, savjetuje i hrabri ljude koji dolaze k njoj po pomoć i potporu, te tako ona, bez snage, postaje snaga zdravih. U rujnu 1925., pavši s kreveta izgubila je i glas. Preminula je šapćući: Isuse, živim u Tebi“.