Patnja kao izazov svakomu ljudskom biću

U prigodi Svjetskog dana bolesnika vrlo je važno podsjetiti na mišljenje o patnji austrijskog psihijatra Viktora Frankla, utemeljitelja „logoterapije i egzistencijalne analize“, takozvane Treće bečke škole za psihoterapiju, koja se usredotočuje na traženje smisla životu i na odnos s patnjom. Znakovito je to što je Frankl često govorio svojim slušateljima – podsjeća Eugenio Fizzotti u članku koji je objavila agencija Zenit.
Neki čovjek sretne na ulici obiteljskog liječnika koji se raspitivao o njegovu zdravlju. Liječnik je odmah primijetio da pacijent nije pažljiv. Vjerojatno previše piješ; prestani piti i bolje ćeš čuti, savjetuje mu liječnik. Nakon nekoliko mjeseci dvojica se ponovno sretnu na cesti, liječnik povišenim glasom upita pacijenta za zdravlje. Pacijent mu odgovori: Ne trebate vikati, doktore. Vrlo dobro čujem. Zacijelo si prestao piti, zar ne? Nastavi s liječenjem, odvrati mu liječnik. Ponovno su se susreli nakon nekoliko mjeseci, doktor je opet morao dignuti glas da ga pacijent čuje. „Vjerojatno ste ponovno počeli piti?“, priupitao je pacijenta, a on mu je uzvratio: Čuj, doktore, prije sam pio i slabo sam čuo. Kad sam prestao piti bolje sam čuo. „Ali to što sam čuo nije bilo tako dobro kao rakija“ – pričao bi Frankl te objašnjavao:
Kad u životu nije vidio smisla, koji bi ga učinio sretnim, pacijent je nastojao postići taj osjećaj izbjegavajući ostvariti pravu sreću pribjegavajući biokemijskoj smicalici. Doista, osjećaj sreće, obično se ne predstavlja kao cilj ljudske čežnje, nego se čini da je sporedno očitovanje postignutog cilja, sporedni učinak, koji se želi, a to upravo omogućuje alkohol – tvrdi Frankl.
Prema Frnklu čovjek je usmjeren prema nečemu što ga nadilazi, nešto što je izvan nas, što nas snažno privlači. Samo onaj tko u to vjeruje može odrediti hijerarhijsku ljestvicu vrijednosti i smjestiti uživanje i moć, samoostvarenje i zadovoljenje vlastitih nagona, tako da sporedni proizvodi budu učinci ostvarenja smisla vlastitoga života.
Govoriti o traženju smisla danas je pravi izazov, jer se odmah uranja u temeljnu mogućnost čovjeka da otkrije značenja pojedinih situacija u svakodnevnom životu, da usvoji odluke koje odgovaraju njegovoj stvarnosti, da otkrije mogućnosti koje mu nudi njegova neponovljiva zbilja – piše Frankl.
Ako je ljudski život uvijek poseban, jer se odnosi na određeno, stvarno i pojedinačno biće, onda ni njegova zadaća nije nešto općenito, jednako vrijedno za sve i za svaku pojedinu osobu, nepromjenjivo u vremenu, nego je svojevrsna svakome čovjeku, jer odgovara jedincatosti i individualnosti pojedinca. Ali istodobno se i zadatak mijenja ovisno o situaciji, jer jedincatost situacije zahtijeva različito određenje, sa zahtjevima i prikladnim, neponovljivim uvjetima. Čovjek dakle ima pozorno motriti situaciju u kojoj se nalazi, koja nije istovjetna s osobnim prošlim zbivanjima ni s prošlim zbivanjima drugih osoba – tvrdi Frankl
Po glasu savjesti čovjek može shvatiti smisao skriven u situaciji i slijedom toga odgovorno djelovati. U doba kada se čini da Deset zapovijedi ne vrijedi za mnoge ljude, čovjek mora naučiti primijetiti deset tisuća zapovijedi koje proizlaze iz isto toliko jedinstvenih životnih situacija – piše profesor Fankl. To znači da nas stvarnost i situacije u kojima se nalazimo neprestano uznemiruju očekujući odgovor. Stoga je John F. Kennedy u govoru ustoličenja za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država mogao Amerikancima reći: Ne pitajte se što će za vas učiniti vaša zemlja, nego što ćete vi moći učiniti za svoju zemlju. A Frnakl je svojim američkim čitateljima posredno savjetovao: Nakon podizanja Kipa slobode na istočnoj obali, valjalo bi i na zapadnoj podignuti kip odgovornosti.
Ljudski se napredak u doba znanosti izračunava mjerljivim podacima, koji se obrađuju računalom. A ipak, odgovori računala pokazuju jedino kako se u prosječnosti ponaša čovjek i u pokusnoj skupini, a nikada kako bi se imao ponašati u posebnim situacijama. Našim životom ne upravlja neko crveno ili zeleno svjetlo postavljeno na raskrižju, da nam govori kad imamo stati a kad ići naprijed. Živimo u doba treperećeg žutog svjetla, koje pojedincu prepušta teret odlučivanja. Živjeti u biti znači prihvatiti odgovornost za točne odgovore na životne probleme, da se izvrše zadaće kojima život zadužuje svaku osobu da se suoči s trenutačnim prohtjevima.
Čovjek ima izvršiti tri zadaće: posao, ljubav i trpljenje. Iako čovjek može u poslu očitovati samog sebe osobno utječući na stvarnost, premda u ljubavi može iskusiti najjača i najintimnija iskustva, u trpljenju se najviše očituje njegova veličina, jer se samo u trpljenju tragično suočava sa samim sobom; ne samo sa svojom radnom i osjećajnom sposobnošću nego i s mogućnošću trpljenja.
Čovjek ima pravo na život, posao, radost i mir, ali ima i temeljno pravo koje mu nitko ne može oduzeti, ni po koju cijenu: pravo da podnosi vlastitu bol, da smislom ispuni i prividno uništen život, gospodarski jalov. Trpljenje ne predstavlja bilo kakvu mogućnost, nego sposobnost za vrhovnu vrijednost, prigoda je da značenju života podari najveću puninu – tvrdi Frnakl.
Taj smisao sja u ponašanju čovjeka pred sudbinom bola, pred suprotnim silama, u nepopravljivim situacijama. Stoga je austrijski car Franjo Josip II. 1784. godine želio da se na nadvratniku Opće bolnice u Bečku ukleše latinska rečenica: „Saluti et solatio aegrorum“. Tko se skrbi za psihičko i fizičko zdravlje drugoga pozvan je također da mu pomogne da mirno i razborito prihvati neizbježne patnje koje mu život donosi te da se oboruža ne samo radnom i slavljeničkom nego i trpećom sposobnošću.