Uz misna čitanje 6. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Sebastian Šujević

Čitanja ove nedjelje započinju prizorom iz ondašnjeg društva o opasnosti gube i situaciji gubavaca. Uživimo se u taj prizor prije nego ga primijenimo na današnje društvo. Ako se kod koga primijete znakovi gube neka se dovede svećeniku, neka nosi rasparanu odjeću, raščupanu kosu, prikrivenu gornju usnu, neka viče: nečist, da ga drugi izbjegnu da se ne bi zarazili, neka mu stan bude izvan naselja. Guba je u to vrijeme bila pogubna, a posljedica za čovjeka je bila vrlo teška – isključenje iz društva, nemogućnost rada, ostvarenja sebe, obitelji, velika samoća, odbačenost od sviju. Zabrana dodira, ovisnost o milosrđu kako bi preživio. Mogli bismo reći užas. Kolika je odgovornost bila i na svećeniku koji je morao odlučiti isključenje za nekoga sa svim posljedicama koja takva procjena donosi. Moralo se nekoga prosuditi, a jedna osuda veže drugu – predrasude, etikete, javlja se i gađenje od strane društva. Znamo mi ljudi biti okrutni.
Usporedimo situaciju u današnjem društvu. Tko je u današnjoj kulturi gubavac? Kakvih sve „guba“ (pod navodnim znacima) imamo? Dio današnjeg čovječanstva prema kojima je društvo najokrutnije jesu nerođena djeca. Odbacuju se iz društva ne iz opasnosti, već čiste sebičnosti i komocije, i što je najgore neljudski, pa niti životinjski, već gore nego zvjerski – smrtnom kaznom. Naletio sam neki dan na podatak koji se odnosi na 2008. godinu u kojoj je u svijetu počinjeno 44 milijuna pobačaja, a to je draga braćo i sestre preko 120 tisuća dnevno. Čitam također dalje kako se u Danskoj promovira društvo bez Dawnova sindroma zakonima i mogućnostima koje se pružaju ženi, pobačajem dakako. Savršeno društvo, zapravo trulo, bijedno, bezbožno društvo.
U odbačene spadaju i napuštena djeca – što sve ona proživljavaju u svojim ranjenim srcima. Tu su i stariji i nemoćni koje se isključuje iz obitelji i stavlja u institucije, i nije uvijek kriva za to obitelj, u većini odgovornost ima društvo i njegova ovovremena kultura. I još su tu mnoge grupe kojima bi trebalo dati pažnje. Isus dolazi upravo radi takvih: ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni. Jer dolazi u pitanje vrijednost čovjeka: vrjednuje se površno – ekonomski status, seksualnost, marke odjeće, izgled, simpatičnost, karijera, intelektualnost, školovanost, pamet... I pokazuje se prava guba – ona duhovna: grijeh i opačina. I takvima Isus dolazi, jer ne trebaju oproštenja pravednici, nego grešnici. Zamislimo se nad tom stvarnošću Isusove novosti. Totalni preokret.
Psalmist slavi Gospodina: Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ, kako odbačenom tako i grešniku otvaraš vrata. I što onda da činim: priznat ću Gospodinu, otvoriti srce, pouzdati se, i ti si mi krivnju grijeha otpustio.
Kako to izgleda konkretno u praksi donosi nam evanđelje: susret gubavca s Isusom. Onaj gubavac o kojem smo govorili, shvatio je sad ili nikad, prepoznao je priliku života, prepoznao je u Isusu ljubitelja čovjeka, prepoznao je svoga Boga i slijedio je onaj svoj nutarnji poticaj. Kaže nam evanđelje „došao je“ – znači trgnuo se je iz onog beznađa, iz one besperspektivne situacije, nadišao nedoumice, strahove, sve proživljene predrasude i riskirao, došao među ljude, zbog čega je mogao biti strogo kažnjen. Zatim je „kleknuo“ – znamo što znači kleknuti pred nekoga: priznati ga Gospodarom, odreći se sebe, poniziti i potpuno se predati. I u tom stanju potpunog povjerenja i potpunog predanja „zamoli: Ako hoćeš, možeš me očistiti!“Kakva osjetljivost, finoća, iskrenost u tim riječima.
Isus ganut – ne može ostati hladan na tog čovjeka, on je svjestan svakog detalja u tom čovjeku, svakog proživljenog trenutka, svake rane, svake boli, svake patnje, značenja tog trenutka za tog čovjeka, iskrene poniznosti, ljubavi i predanja njegova srca. I to ga dira do ganuća. Moramo gajiti tu osjetljivost. I kaže Gospodin: „Hoću, budi čist!“, i tako bude. Koliko možemo biti sretni, jer Gospodin tako i danas čini, jer Gospodin je i prema nama tako osjetljiv.
I otrese se Gospodin na nj: ne pričaj nikome nego idi i prikaži se svećeniku, njima za svjedočanstvo. Poziv je to na ozbiljnost, treba svjedočiti – to je obaveza i poziv, ali prvo proživi ovaj trenutak u sebi da ne ostaneš samo na njegovoj površini i brzo zaboraviš, već siđi u njegove dubine da otkriješ njegovo bogatstvo i trajnost u poniznosti intime tebe i Boga, i tada će to postati dio tebe i svjedočit će Bog po tebi.