Komentar glavnoga urednika

U raspravama proteklih dana najednom opet izbija u prvi plan novo božanstvo, a to je znanost. Općenito je poznato da znanost proučava svu našu stvarnost i nitko ozbiljan ne može si utvarati da zna sve. Astronomi tvrde da nam je od svemira poznato tek 4 posto. Koliko se samo puta čulo da neki vrhunski liječnici ne mogu naći tumačenja za neke pojave i bolesti. Da nam znanost pomaže da bolje i ljepše i lakše živimo, to je normalno. Ali da se znanost igra Boga pretvarajući se u božanstvo, to je već nešto drugo. Tako se primjerice znanstvenim promatranjem i otkrivanjem stvarnosti došlo do toga da ispravno počnemo shvaćati početak ljudskoga života, ali je to istodobno i izazov na poštivanje života, dakle od samoga početka. Da bi se nekima omogućilo da imaju svoje dijete slijedeći normalni tijek i u tom gdje taj tijek zakaže da se pomogne, posve je jasno, ali da bi se pritom izabrao jedan embrion, jer znamo da je on već čovjek u svojem početku, a pritom odbacili drugi embrioni, jer i oni su čovjek u svojem početku, to već spada na šarlatansko ponašanje znanosti. Može li čovjek prepustiti se takvu ponašanju, a da pritom ne povrijedi vlastito dostojanstvo uništavajući život u njegovu početku? Tu onda nastupaju vrli humanisti, koji to zapravo nisu, jer se prema životu selektivno ponašaju. Ako je jedan embrion život, onda su to i drugi. Ako se već ne može nekima pomoći, može li se ići u smjeru da se takvima pomogne na način da se oni sami usmjere na pomoć onima koji su ostali bez pomoći, pa posvojiti dijete? Govoriti o katolicima, makar bili i stručnjaci, kao nekim nazadnjacima vrlo je nisko. Pozivati se na 21. stoljeće slično je kao pozivati se na neku firmu koja proizvodi viski ili pivo još od 14. stoljeća. Jer do 21. stoljeća došli smo do zapanjujućih prohtjeva: da se muški vjenčaju, da se njima posudi neko žensko čeljade koje će im roditi bebu, ili da se ženske vjenčaju, pa da im neki muški omogući da imaju bebu. I to je napredak? U čemu, ako ne u robovanju vlastitom ja, pa makar taj ja imao i plural mi. Kad nastupi ideologija svakojakog iživljavanja i raskalašenosti koje se netko ne želi odreći da bi rastao u ljudskosti, očito je da onaj koji upozorava na to smeta i onda ga se udara navodno naprednim argumentima koji uostalom još nisu izašli iz špiljskoga razdoblja.
Da i u vezi seksualnih skandala koji su naštetili Crkvi Crkva ipak misli ozbiljno dokaz je ovaj skup na Gregoriani u Rimu. Zanimljivo je da o tome više novine ne pišu (iznimke su FAZ i La Crox), jer se želi obračunati sa skandalima na svjetskoj razini. Kad je riječ o stručnjacima, onda će se za dokaz svojih ideoloških težnji pozvati takav koji će nam to na istoj valnoj dužini potvrditi, ali ne će se pozvati drugi stručnjaci, koji ne zaostaju po stručnosti, ali imaju ljudskiji stav. Sad ti vjeruj novinarskoj ozbiljnosti.