Uz misna čitanja blagdana Prikazanja Gospodnjeg razmišlja p. Sebastian Sujević
Blagdan koji sutra slavimo pun je bogatih radosnih stvarnosti koje nam donose Gospodina,
ali i pun izazova da razvijamo sposobnost zamišljanja kako živjeti vjeru i održavati
je svježom. Izvorno na istoku to je bio blagdan susreta – Gospodin je stigao u svoj
hram i susreo svoj narod u predstavnicima Šimunu i Ani. Isto tako blagdan je prikazanja
djeteta Isusa koje vidljivo započinje, a ispunit će se na križu za spas svih ljudi.
Slika koja je slična ovom proziru prikazanja u hramu jest krštenje, kada roditelji
donose svoje dijete Gospodinu, da ga obnovi, očisti, opere, pomaže, obuče, da mu da
svjetlo Kristovo, i uvede ga u Novi život djeteta u Kraljevstvu Božjem. Pobudimo osjećaje
toga susreta. Najveća radost je događaj susreta Krista, Sina Božjega i čovjeka,
i to u nevjerojatnom obliku, u nevjerojatnoj Kristovoj prisutnosti među ljudima. Sva
čitanja nam govore o tom susretu, a u njemu još više o samom Kristu. Zamislimo se
nad tim izrazima, ali još više nad tim prizorima koje nam čitanja donose. Probajmo
si ih oživjeti poput sjećanja na događaje koje smo proživjeli, da zaživi u nama taj
susret. Malahija u svom viđenju govori o Anđelu Saveza, toliko žuđenom glasniku
koji će biti posrednik novog odnosa Boga i čovjeka, Glasniku koji ulazi u hram svečano
i baca pogled na čitav prostor i vrijeme ljudskoga roda. Prisutnost koju Malahija
opisuje kao nešto veličanstveno, prisutnost kojoj se teško može odoliti: kao oganj
ljevačev koji sve topi, i najtvrđe željezo, čelik, lužina bjeliočeva koja briše i
ništi svaku mrlju... To slavimo danas. I nastavlja se u poslanici Hebrejima – to
je onaj koji je postao sudionikom naše krvi i mesa, braći sličan u svemu – tijelu,
u prostoru i vremenu. Ulazi u naše granice, do smrti. Započinje hod u našoj bijedi
da bi ju izdigao do sjaja roda Davidova. Sin Božji dolazi u srž čovječanstva. Posvijestimo
si fantastičnost stvarnosti toga susreta, stvarnosti koju kao vjernici uzimamo zdravo
za gotovo i možda ne uviđamo sav njezin sjaj i bogatstvo. Rekli bismo: tko to može
platiti? Predstavljen je danas i kao Veliki svećenik, savršeni svećenik – onaj
koji će pročistiti sinove Levijeve, onaj koji je milosrdan i vjeran. Sv. Luka ga u
evanđelju na poseban način slavi u ambijentu hrama i svetoga grada Jeruzalema i sav
je rječnik liturgijski: čišćenje, prikazanje Gospodinu, posvećenje, žrtva, blagoslov,
mač koji probija, post, molitva, služenje u hramu, hvala... Krist dolazi da bi svijet
posvetio Bogu, da bi našu ljudskost svojom svetošću oplemenio i prinio Bogu. Za Malahiju
on je onaj traženi i žuđeni kojeg čekamo, za Šimuna utjeha Izraelova. On je vatra,
on je svjetlost prosvjetljenja, slava puka izraelskoga, spasenje svih naroda, kamen
spoticanja, propast i uzdignuće mnogih, znak osporavanja koji objavljuje tajne ljudskog
srca i uništava licemjerje. On je milost Božja i poslanje Duha Svetoga. On se danas
prikazuje a u njemu i po njemu Josip i Marija. Oni su dio te stvarnosti. Susresti
Gospodina u hramu pozvani su svi – Izrael i svi ljudi dobre volje, a oni koji ga znaju
prepoznati jesu ponizni, siromašni i pravedni. Šimun i Ana, Marija i Josip predstavnici
su i simboli tog gostoprimstva i prepoznavanja. Po njihovu primjeru odgajajmo svoja
srca. Danas se vrhunac tog susreta događa u euharistiji, gdje nam se Gospodin daje
u tijelu i krvi, i primamo ga po svome tijelu i krvi, i u svome tijelu i krvi. Naše
srce postaje taj živi Hram gdje se Gospodin želi nastaniti i ostvariti onaj sjaj,
silinu, nevjerojatnost, bogatstvo koje je toliko traženo i žuđeno od čovjeka od pamtivijeka.
Važan nam je, zato, onaj stav srca Marije i Josipa, Šimuna i Ane – stav raspoloživosti,
velikodušnosti, pouzdanja i predanja. Provocira nas Gospodin danas: Želiš li taj
susret dovoljno žarko poput žarkosti ognja taliočeva?! Trebaju mu i danas svjedoci
i suradnici. Ne može te spriječiti protivljenje društva, neosjetljivost na potrebu
susreta s Bogom, pritisak beznađa, negativnosti života, smrti, apatije, indiferentnosti,
bezvoljnosti koje ova kultura promiče ponajviše preko medija. Jer Gospodin nas je
podigao na nešto puno plemenitije, ljudskije, zapravo božanskije. To možemo, garantirano,
dao nam je zato vitalnost, radosnu snagu, neiscrpivo vrelo života i nade. To je vjera.
Pouzdajmo se. Potrudimo se. Probudimo i gajimo ono prirodno divljenje prema blizini
Božjoj u svakodnevici, kako u euharistiji i Božjoj Riječi tako u najobičnijim stvarima.
Podignimo vrata, nadvratnike svoga srca da uniđe Gospodin silan, Kralj slave!