Vojni biskup Juraj Jezerinac u svojoj je propovijedi o dvadesetoj obljetnici priznanja
Hrvatske zašao u nedavnu prošlost. To što je rekao, nije ništa nova. To stalno spominju
svi propovjednici, to je spominjao i kardinal Kuharić u doba komunizma. Pritom mnogi
navode riječi poznatoga ruskog pisca Dostojevskoga, da je, naime, sve dopušteno, ako
Boga nema. Kad su hrvatski tiskani mediji i portali objavili u naslovima tvrdnju bez
konteksta, očito je da su se bezbošci, tj. nevjerujući našli pogođenima, jer nisu
oni takvi da bi započinjali rat. Tu bismo se sad mogli loptati podacima i prebacivati
brojke s jedne na drugu stranu, ali nije li zapravo svaki otklon od istine i pravde
i poštivanja života ipak određeno bezboštvo jer se ništi Božje djelo sklada međusobnoga
suživota ili se pak od slike Božje što je svaki čovjek, stvara nakaza ili se pak najveći
Božji dar, sam život, drugima niječe ubijajući ga na različite načine ili ga se ponižava
u njegovu dostojanstvu. Ne moraju se bezbošci osjećati prozvanima, prvotno je prozvano
bezboštvo u svakom vjerniku ukoliko ne odgovara istinskoj svetosti na koju je pozvan
i ako mu djela ne odišu tom svetošću. To Crkva u svojoj cjelini okajava, ali oni koji
ne vjeruju, onda upiru prstom u Crkvu, jer sami još ne poznaju kajanja. Još nismo
čuli komuniste da su se ispričali za svoje progone vjernika, a oslanjali su se na
znanstveni bezbožni materijalizam. Sada ih u tome ne podržava nikakva čizma vlasti,
pa se osjećaju loše. Da Bog da da je to na obraćenje.