Znano je da se Viktor Frnakl, utemeljitelj Logoterapije i egzistencijalne analize,
poznate kao Treća bečka škola psihoterapije, oduvijek bavio „smislom života“ pa je
i na kliničku razinu prenosio odgojni naboj, svjestan da se svaka osoba neprestano
sučeljava s izvanrednim situacijama i zahtjevnim upitima, na koje se ne može dati
lakomislen ili već ukalupljeni odgovor, nego ima biti izvoran i neponovljiv, kao što
je izvoran i neponovljiv život svakog ljudskog bića. A u kontekst Franklova promišljanja,
koje je 1980. godine podijelio i kardinal J. Ratzinger u intervjuu objavljenom u svesku
Es liegt an uns. Gespräche auf der Suche nach Sinn, uklapa se i perspektiva vjere.
Čitateljima je Frnklovih knjiga poznato da se on često poziva na Alberta Einsteina,
koji smatra da „raspitivati se o smislu života znači biti religiozan“, i na Paula
Tillicha, koji tvrdi da „biti religiozan znači strastveno se propitivati o smislu
ljudskoga života“ – istaknuo je Eugenio Fizzotti, pišući za agenciju Zenit. A to
je – nastavlja Fizzoti – oprečno Freudovoj tvrdnji da je „čovjek bolestan kad se
propituje o smislu i vrijednosti života... a da je opasnost da se pretjeranu nervozu
poistovjeti s vjerskom formacijom, i da se nervozu shvati kao individualnu religiju
a religiju kao naglašenu zajedničku nervozu. Ipak, premda je Freud ustvrdio da je
čovjek često nemoralniji nego je uvjeren, i moralniji više nego li misli, moglo bi
se dodati: on katkada može biti religiozniji više no je spreman to priznati – istaknuo
je Fizzotti. Stoga ne iznenađuje ako Frankl govori o „Bogu kojega nismo svjesni“,
u smislu da „postoji nesvjesna duhovnost, moralnost i vjera“. A nesvjesna religioznost
ne pripada (...) nagonskoj nesvijesti nego nesvjesnoj duhovnosti. Spontano ne naginjem
prema Bogu, nego se uvijek imam odlučivati za ili protiv Boga. Ne postoji vjerski
nagon, bar u smislu agresivnoga nagona, kao što u nesvjesnoj duhovnosti ne postoji
moralni nagon, u smislu spolnog nagona, a o nesvjesnoj vjeri ne treba ni govoriti.
Moja me savjest ne primorava, nego se pred njom uvijek imam odrediti. U obzoru
ljudskog života ocrtava se višeznačna zbilja koja čovjeka potiče na djelovanje, na
avanturu. U pozadini čovječjeg Super Ega nema nekog super Čovjeka, nego je Božje Ti.
Nikada, ama baš nikad, savjest nije urođena sila, nego je glas nadnaravnoga Ti. U
tome Frnakl vidi razliku između vjernika i nevjernika: prvi se promatra u odnosu na
transcendentalno, svoj život shvaća kao poziv i dar, i osjeća da ima odgovoriti na
poziv koji ne proizlazi iz njega. Nevjernik, naprotiv je onaj tko se (...) premda
je svjestan svoje psihološke datosti, gotovo se paralizira pred tom čisto urođenom
pojavom, zaustavlja prije vremena. Mogli bismo reći da savjest smatra posljednjom
instancijom pred kojom ima biti odgovoran. On je tako reći stigao na vrh malo niži
od najvišeg vrha. Zašto ne ide naprijed? Jednostavno stoga jer ne želi izgubiti ispod
nogu čvrsto uporište. Posljednji vrh, onaj najviši, izmiče njegovu pogledu, obavijen
je maglom, a u tu maglu, u tu se nesigurnost ne se želi upustiti. Jedino je vjernik
sposoban za tu opasnost, i pretvara je u radikalno pouzdanje u smisao i nad smisao,
bez obzira na konfesionalna sitničarenja i vjerska zasljepljenja koja u Bogu gledaju
mamca i nakupca duša. Jednom je neka dopisnica američkog časopisa Time upitala
Frnkla ne odvlači li sadašnja težnja daleko od religije. On je odgovorio negativno:
idemo prema osobnoj religiji više negoli prema općoj, prema izrazito osobnoj religiji,
u kojoj će svatko moći otkriti intimnije, osobnije i izvornije riječi da se obrati
Bogu – ustvrdio je Frankl i dodao: To uopće ne znači da će nestati obredi i zajednički
simboli. Uostalom, postoji beskonačnost izražavanja, a abeceda je svima zajednička
osnova. Na jedan ili drugi način, posebne religije, u svojoj različitosti, zahtijevaju
različite izražaje; nitko se neće usuditi tvrditi da je njegov govor uzvišenije od
drugih. Čovjek u svakom jeziku može dosegnuti istinu, jedinu istinu, isto kao što
u svakom jeziku čovjek može pogriješiti, također i lagati. Tako čovjek po vjerskom
posredniku bilo koje religije može dospjeti do Boga, sve do jedinoga Boga. Bog je
dakle izvor u kojem se čovjek ostvaruje u svojem osobnom životu. Ljudski se život
dakle predočuje kao odgovor na poziv koji neprestano proizlazi iz života, a zbilja
kao niz odrednica koje se imaju uočiti kao skup vrijednosti koji ima postati zvanje.
Stoga se život, u svojemu najdubljem značenju, očituje kao datost koju treba prihvatiti
i odgovoriti na izazove koje nameće svaka okolnost.