Uz misna čitanja 2. nedjelja kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić

U središtu Službe riječi 2. nedjelje kroz godinu imamo temu vjerničkog poziva koji Bog upućuje ljudima u različitim prilikama i okolnostima života. Poziv na učeništvo, da dijelimo svoju sudbinu s Isusovom, da nam Krist bude vođa i učitelj u životu, da smo pozvani za druge kao i Krist, najviši je domet kršćanskog života. Svaki vjernik je pozvan od Gospodina da svjedoči Njegovu ljubav i milosrđe na različite načine u susretu s drugima: u obitelji, u društvu, na radnome mjestu, u duhovnome zvanju. Pozitivnim odgovorom na Božji poziv mi postajemo sve više bliski Kristu, postajemo sve više „kristoliki“.
Kako izgleda put Božjeg poziva odlično nam oslikava 1. misno čitanje iz 1. Knjige proroka Samuela gdje slušamo kroz što sve prolazi dječak Samuel kako bi spoznao i odgovorio na Gospodinovo zvanje. Vrijeme u kojem je živio Samuel je prelazno doba za izraelski narod koji od nomadskog načina života prelazi na poljoprivredu i gradski život i počinje formirati monarhiju. Tom narodu je stoga i potrebna osoba poput Samuela koji će ga voditi u skladu s voljom Svevišnjega. Živi Bog se objavljuje Samuelu izgovarajući njegovo ime, ulazeći u njegov život. U početku Samuel ne shvaća da ga sam Gospodin poziva, misli da je u pitanju učitelj Eli, koji, kao pravi duhovni vođa, nakon trećeg Samuelovog dolaska spoznaje da se Bog obratio dječaku i upućuje ga da sljedeći put odgovori pozitivno Gospodinu i otvori mu svoje srce riječima: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ To je temeljni odgovor svih Božjih ljudi, nazočan u svakom pozivu i zvanju. Ne samo redovničkom i svećeničkom, nego i laičkom. Primjer Samuela nas uči kako biti otvoren i poslušan Božjoj riječi da bi preko nas Gospodin djelovao u svijetu i u ovom vremenu.
Poziv koji nam je upućen od Oca Nebeskog nije samo poziv da djelujemo u odnosu na druge, nego također i u odnosu na same sebe – to je i poziv na obraćenje srca i uma. O tome nam svjedoči i 2. misno čitanje iz poslanice apostola Pavla Korinćanima gdje „apostol pogana“ oštro upozorava novu kršćansku zajednicu u Korintu da pazi na čistoću tijela, a time i na duhovnu čistoću, jer učenik Kristov, kada jedanput prihvati Božji poziv, onda se ujedinjava s Njegovim duhom, i više ne pripada niti svijetu niti sebi, nego Kristu koji nas je otkupio visokom cijenom, odnosno svojim životom.
Evanđelje koje slušamo na 2. nedjelju kroz godinu donosi poziv prvih Isusovih učenika. Ovdje ulogu onoga koji kao duhovni učitelj upućuje na Boga preuzimaju Ivan Krstitelj ukazujući dvojici učenika na Jaganjca Božjega, te Andrija koji dovodi brata Šimuna – Petra Kristu – Pomazaniku. Opet je uočljiva važnost življenja vjere u zajednici braće i sestara koji nas mogu upućivati i voditi prema Bogu. U procesu pozivanja učenika inicijativa je uvijek na Božjoj strani:“Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. “U skladu s time i u ovoj evanđeoskoj epizodi Krist pita: “Koga tražite?“, da bi potom odgovorio:“Dođite i vidjet ćete.“, a poslije toga nam evanđelje jednostavno kaže: “Pođoše i vidješe gdje stanuje, i ostadoše kod njega onaj dan.“ Ovdje je prikazana dinamika Božjeg poziva i odgovora na taj poziv: tražiti-nalaziti i slijediti-ostati. Na kraju ovog evanđeoskog odlomka događa se susret Isusa i Šimuna, susret Pozivatelja i pozvanoga, susret Stvoritelja i stvorenja, koji preobražava onoga drugoga u tolikoj mjeri da mu mijenja identitet, da ovaj postaje „stijena“.
Gospodin nas preko svoje riječi koju slušamo na 2. nedjelju kroz godinu poučava što znači kršćanski poziv i kako se on ostvaruje. Poziv izvire iz Božje ljubavi prema nama gdje Gospodin pristupa prvi svome ljubljenom stvorenju i iskazuje mu neizmjernu milost i čast s time da ga poziva u svoju službu, iskazuje mu povjerenje pozivajući ga za suradnika u ovome svijetu i vremenu. Jednostavno čovjek dobiva priliku da slijedi Boga izbliza, da hodočasti prema mjestu gdje Gospodin prebiva i da konačno u miru i blaženstvu otpočine u Božjim stanovima. Božji poziv je blagoslov, a ne prokletstvo, radost, a ne tuga, mir i olakšanje, a ne uznemirenost i nesnosno breme. A što čovjek sa svoje strane treba učiniti u odnosu na taj poziv? Ništa drugo nego cijelim svojim bićem, svom svojom snagom, srcem i dušom odgovoriti Gospodinu svoga života na način kako je to učinila Ona koja je uzor i primjer vjere i služenja: “Evo službenice/službenika Gospodnjega, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Neka nas u tom našem odgovoru tijekom cijelog života prati i milost i blagoslov Gospodina kome se svidjelo uzeti nas za svoje sluge!