Vrijedi i danas ona dobra stara izreka: Ispeci pa reci!

Na blagdan krštenja Isusova prošle je godine papa Benedikt XVI. među ostalim kazao: I u ovo naše doba vjera je dar koji valja ponovno otkriti, njegovati i svjedočiti, da bi Gospon svakome od nas dao da mognemo živjeti ljepotu i radost da smo kršćani. Kad je papa Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski sabor, onda je rekao da se njime želi prenijeti čist i cjelovit nauk bez ublažavanja ili izokretanja, težeći da se sigurni i nepromjenjiv nauk vjerno poštuje, produbi i ponudi tako da odgovara zahtjevima našega vremena. Katekizam Katoličke Crkve koji sažimlje crkveni nauk Drugoga vatikanskoga sabora jednostavno izražava ono što se može nazvati simfonija vjere. A što je vjera? Vjera je osobno prianjanje čovjeka uz Boga. To je istodobno i neodjeljivo slobodni pristanak uza svu istinu koju je Bog objavio.
Ako je to srž našega prianjanja uz Boga u Crkvi, onda je čudno da je nedavno u Baselu skupljeno 3.000 potpisa zato da žene ali i oženjeni muškarci mogu biti svećenici. Među potpisnicima ima nastavnika, profesora pa i teologinja i teologa.
S toga je vidika onda čudno i to da sa svojega marksistički-sociološkoga motrišta, kako god bilo učeno, a ne vjerničkoga, neki protiv biskupa zagovaraju nekoga svećenika koji bi ionako imao poznavati crkveni nauk i disciplinu. Jednako ga tako zagovaraju i oni koji s Crkvom nemaju veze, a ne znaju se ni prekrižiti. Takvi također točno znaju da bi im svećenik imao ispuniti sve zahtjeve glede sakramenata, ali oni ne pristaju ni na kakve uvjete koji iz vjere i vjerničke prakse proizlaze. A što je još čudnije, da nam židov želi propisivati za koga smijemo, a za koga ne služiti Svetu Misu.
Što bi bilo, da netko odjednom počne propisivati arhitektu ili liječniku kako ima postupati u poslu za koji je stručan? Zar nismo svjedoci tomu koliki bi bolje znali voditi neku športsku ekipu nego njezin trener? Za crkvena pitanja čini se da ima i premnogo stručnjaka. Glede slučaja koji su stvorili mediji jer uglavnom pitaju bivše marksističke sociologe religije nemamo što reći nego jednostavno se pozvati na Drugi vatikanski sabor i na crkveni zakonik gdje se jasno veli da je crkva otajstvo i da se ono tek vjerom može proniknuti, ali kao biće s ljudskom sastavnicom podliježe i ljudskim mjerilima. No ta ljudska mjerila ne iscrpljuju sve ono što otajstveno Kristovo tijelo u sebi jest i znak je goleme umišljenosti pokušati uopće svoditi Crkvu na puku ljudsku stvarnost i onda je podvlačiti pod politiku. Barem bi se toliko poštenja moglo naći. I svaki član Crkve, onaj koji je kršten, u to otajstvo urasta onoliko koliko prostora u sebi otvori za Onoga koji ga nadilazi. Pogotovu to vrijedi za svećenika...