Uz misna čitanja 4. nedjelje Došašća razmišlja pater Danijel Koraca
Zadnju nedjelju došašća Crkva pred nas stavlja evanđelje o Naviještenju. Bog ulazi
u svijet, ne kao da do sada nije bio u njemu prisutan, nego je sada to na sasvim osobiti
način, svoje božanstvo udružuje s ljudskošću. Marijinim pristankom na anđelove riječi
započinje ostvarenje onoga što u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista doživljava svoje
ispunjenje. U svojim duhovnim vježbama u razmatranju o Utjelovljenju sveti Ignacije
Lojolski predlaže da promatramo Presveto Trojstvo kako gleda svijet. Promatra ljude
na čitavoj površini zemaljskoj. Jedne u miru druge u ratu, jedne zdrave druge bolesne,
jedne koji plaču druge koji se smiju, jedne koji se rađaju druge koji umiru. Gledajući
ljudsku bijedu odlučuju da se Druga Božanska osoba utjelovi. Za to svoje djelo Bog
je izabrao jednu obično neobičnu djevojku iz Nazareta. Običnu zato jer je do susreta
s Gabrijelom živjela običnim životom kao i ostale djevojke njezine dobi. Neobična
zato jer je milosti puna, kako čitamo kod svetoga Luke. Djevojka koju je Bog na čudesan
način očuvao od istočnoga grijeha kako bi njezina utroba bila dostojni stan njegovu
Sinu. Preko te djevojke Bog čitavome svijetu daje znak, znak svoje ljubavi, svoje
brige za stvorenje. Bog na čudesan način ulazi u život ove djevojke, no ne samo njezin
nego i njezina zaručnika. Potpuno im mijenja živote. Pristajući na suradnju s Bogom
i njegovim projektom spasenja ni Marija ni Josip nisu posve znali što ih sve u životu
očekuje. Koliko su se puta našli u situacijama u kojima su mogli posumnjati u Božju
prisutnost i njegovo vođenje. Koliko se puta i mi u životu pitamo: Bože gdje si? Ne
osjećamo uvijek Božju blizinu, njegovu ruku koja bi nas vodila. To ne znači da ona
to ne čini. To su situacije u kojima mi pokazujemo svoju vjernost. Lako je Bogu biti
vjeran dok je sve lijepo, dok smo mi na vrhu, dok gledamo kako su naši neprijatelji
poraženi, ali biti vjeran onda kad se ja osjećam donji, to je tek pravo. Tu se vidi
koliko sam ja doista usvojio Kristov način razmišljanja. Koliko me zapravo zahvatio
Kristov duh – poniznosti, služenja, žrtve, vlastitoga poništenja. Međutim naša
je stvarnost često drugačija. Bogu se vraćamo samo onda kada nam je teško, a zaboravljamo
svakodnevno s njime živjeti. Zaboravljamo da je smisao i Božića, ali i cijeloga našega
života da Bog bude Emanuel u mom životu. Bog sa mnom. Da svaki moj dan počinje i završava
s Bogom. Ujutro da zamolim Gospodina da mi pomogne dan proživjeti vjeran Njemu, da
se iz mog života može iščitavati moja vjera, moje predanje Bogu. Navečer da mu zahvalim
za sve dobro koje mi je u tom danu pružio, da mu kažem oprosti za eventualne krive
korake. Da mi ne prođe nedjelja bez mise. Ne zato jer je to propisana zapovijed, nego
zato jer volim Gospodina, zato što mu želim uzvratiti za tu njegovu ljubav koja se
daje do smrti za moje spasenje. Ponekad se pitam kako uopće možemo očekivati drugačiji,
bolji svijet, bolji život, ako ga živimo bez Boga. Ako nam Bog i naš odnos s njime
nije važan, što nam je onda važno? Čiji smo mi učenici i sljedbenici? Ako nam odnos
s Bogom nije na mjestu, ništa nam neće biti na mjestu. Emanuel je u mom životu
kada nastojim oko odnosa sa svojim ukućanima, s drugim ljudima koje svakodnevno susrećem.
On je tu kada ja savjesno izvršavam svoje poslanje u ovome svijetu. Kao majka, kao
otac, djed, baka, sin, kći, kao liječnik, profesor, političar, građevinski radnik,
čistač ulica, đak, student, svećenik. Smisao naše priprave za Božić nije u tome da
vanjskim znakovima obilježimo jedan povijesni događaj, nego da se Bog rodi u mome
srcu, u mome životu. Da u buduće u svom životu računam na Boga, da surađujem s njime.
Jedino je na taj način moj život istinski ispunjen i osmišljen. Vratimo se svetom
Ignaciju i gledanju Presvetoga Trojstva na zemlju. Što danas Presveto Trojstvo može
vidjeti na zemlji? Što može vidjeti u ovoj lijepoj našoj? Vjerujem da smo i previše
svjesni situacije u kojoj živimo i da nije potrebno da još i ja podsjećam na sve ono
loše što se u našoj zemlji događa. Nadamo se samo da Bog ne čita samo crnu kroniku
naših medija, nego da vidi i ona naša pozitivna nastojanja, koja mi nažalost često
ne vidimo jer nas nema tko na njih upozoriti. Dobro nije vijest, dobro ne podiže nakladu,
dobro ne donosi profit. Što može vidjeti Presveto Trojstvo dok promatra svoje stvorenje
za kojega je Druga božanska osoba krv svoju prolila. Jesu li ratovi prestali, jesu
li bolesti nestale, jesu li ljudi prestali plakati … Je li Kristova žrtva bila uzaludna?
Nipošto! Ovih dana koji su nam još ostali do Božića zamislimo se malo nad samima
sobom. Što Presveto Trojstvo vidi kad svrne svoj pogled na mene? Neka nam to bude
ispit savjesti za Božićnu ispovijed na koju vas sve potičem, riječima svetoga Pavla
koje je on uputio zajednici u Korintu: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite
se s Bogom!