Uz misna čitanja 3. nedjelje Došašća razmišlja p. Danijel Koraca
I ove nedjelje nastavljamo svoj adventski hod uz lik Ivana Krstitelja. I u današnjem
evanđeoskom izvještaju Bog nam progovara preko Krstitelja da bi nam progovorio o Isusovu
poslanju. No prije nego što usmjerimo svoj pogled na Krista, zaustavimo se na trenutak
na ovom velikom liku koji je spona Staroga i Novog Zavjeta, Ivanu Krstitelju. Ovaj
čovjek živi vrlo neobičnim životom. U pustinji viče, propovijeda, poziva na obraćenje,
na promjenu. Ostaviti stari način života i krenuti novim putem jer Gospodnji je dolazak
blizu. Toliko blizu da su čak i oni koji su stručnjaci za objavu šalju svoje izaslanstvo
Ivanu s upitom nije li on taj koji treba doći, nije li upravo on Mesija. Ivan vrlo
jasno odgovara ovom izaslanstvu kako među njima stoji onaj koga oni ne poznaju, a
traže ga. Nije da ga ne poznaju, nego ga ne prepoznaju. Prepoznati Mesiju može samo
onaj koji poput Ivana zna koja je njegova uloga, koji zna da on tome u čijoj je službi
nije dostojan odriješiti remenje na obući. To je stav poniznosti, biti ponizan znači
zapravo biti realan. Prihvatiti sebe onakav kakav jesam. Ne živjeti u laži prema samome
sebi i prema drugima. Svi smo mi u opasnosti da se drugima predstavljamo u boljem
i drugačijem svijetlu nego što to jesmo. Učimo se od Ivana koji tako spremno niječno
odgovara na sva pitanja izaslanstva. Ivanu je dolazilo veliko mnoštvo, imao je i određeni
broj učenika, da je htio možda je mogao okupiti one koji su se oko njega skupljali
i pokrenuti nekakvu akciju, ako ništa drugo mogao je kao vođa skupine dobro i lagodno
živjeti. Međutim, Ivan, za kojega sam Isus kaže da je najveći rođen od žene, zna da
si ne može prisvojiti drugu ulogu doli onu koju mu je Bog namijenio. On ostaje samo
glas koji viče, koji poziva. On ostaje sredstvo u Božjim rukama. Kamo sreće kad bi
svi mi shvatili i prihvatili biti Božja sredstva u ovome svijetu. Kad se ne bismo
ponašali kao gospodari, nego kao upravitelji, od kojih će se tražiti račun za upravljanje. Biti
kršćanin znači u duhu današnjega evanđelja biti svjedok Mesije, onoga koji dolazi,
biti svjedok Svjetla. Smisao je svjetlila da svijetle. Inače nam nisu potrebna. Smisao
je kršćanina svjedočiti Krista, svjedočiti Božju ljubav. Inače nismo potrebni. Biti
kršćanin znači da Krist prožima sva područja moga života. Privatni i javni, rekreativni
i profesionalni. Biti vjernik nije posao na određeno vrijeme, nego na neodređeno,
na vječno. To ne znači da nemamo svojih slabosti, da nemamo trenutaka kada ne živimo
potpuno u skladu s onim u koga vjerujemo i idealima koje je stavio pred nas, ali nećemo
dozvoliti da taj nesklad prevlada u našim životima, da nas zarobi. Isusov dolazak
na ovaj svijet je upravo zato da nas učini slobodnima. Pavao će reći za slobodu nas
Krist oslobodi. Nismo i ne smijemo više biti robovi grijeha. Krist nam daje mogućnost
živjeti bez toga tereta. Slobodan je čovjek onaj koji živi u istini, a znamo da je
Isus za sebe rekao da je on istina. Živjeti slobodno znači živjeti u Kristu. Upravo
se u Isusu događa ispunjenje proročkih riječi koje nam upućuje Izaija: Duh Gospodnji
je na njemu, on je Pomazanik koji je blagovjesnik ubogima, koji iscjeljuje srca slomljena,
proglašava slobodu zarobljenima, oslobođenje sužnjima. U Isusu se ispunja ona pravednost
koja nedostaje nama ljudima. Liturgijski obrazac današnje 3. nedjelje došašća
započinje riječima Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin
je blizu. Današnja nedjelja je poziv na radost, radost što smo Kristovi, što smo s
njime i u njemu Božji. Često puta, nažalost znamo biti tužni što moramo živjeti po
Božjim zakonima, znamo biti zavidni onima koji ne žive po vjeri, jer kao bolje prolaze
u životu od nas. Nemojmo da nas taj zloduh zavede i da zbog vremenitosti izgubimo
vječnost. Budimo jaki, ne bojmo se! Evo Boga našega, dolazi da nas spasi! Dok iščekujemo
Gospodinov dolazak u slavi i konačno oslobođenje stvorenja koje uzdiše u porođajnim
bolima već sada nam Gospodin dolazi u sakramentima koje je povjerio svojoj Crkvi.
Sakramenti su mjesto našega susreta s djelatnom Božjom snagom, on nas dotiče, s nama
se susreće. Na poseban se način taj susret događa za euharistijskim stolom. Susret
s Kristom i susret s braćom i sestrama s kojima činimo jedno tijelo. Neka i ovo iščekivanje
godišnje proslave Isusova rođenja u nama ponovno probudi svijest važnosti sadašnjega
trenutka u kojem mi je Gospodin već blizu, već tu. Potrudimo se da ponovno shvatimo
važnost i ljepotu življenja od i za Euharistiju.