U drugoj adventskoj propovijedi Rimskoj kuriji pripovijedajući kako su redovnici obratili
barbare otac Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, istaknuo je važnost
kontemplativnog života za dobru evangelizaciju tvrdeći da više evangelizira onaj tko
moli negoli onaj tko govori a ne moli. Govoreći o drugom velikom valu evangelizacije
u povijesti Crkve, koja je uslijedila nakon pada Zapadnog rimskog carstva i miješanja
naroda, prouzročenog barbarskim provalama, propovjednik je rekao da je svetom Lavu
Velikom pred pomutnjom poradi propasti Rimskog carstva bilo sasvim jasno da će kršćanski
Rim nadživjeti poganski Rim, dapače da će se njegova božanska religija raširiti više
negoli je bila njegova zemaljska vladavina – kazao je otac Cantalamessa. Pri obraćenju
barbara glavno je bilo ponašanje kršćana, koji su u barbarima vidjeli buduću braću
po vjeri. Umjesto trajne opasnosti, barbarski je svijet kršćanstvu otvorio novo, vrlo
široko misijsko polje. Propovjednik smatra da je za europsku evangelizaciju bilo odlučno
obraćenje merovinškog kralja Klodviga, kojemu je sveti Remigije rekao dok ga je krstio:
„Ponizno sagni šiju, oholi Sikambro, štuj ono što si palio, a pali ono što si štovao“.
Zahvaljujući njegovu obraćenju Francuska je postala najstarija kći Crkve – podsjetio
je propovjednik. Propovjednik je objasnio da je evangelizacija barbara iznjedrila
nove okolnosti u odnosu na stanje prije propasti Zapadnoga rimskog carstva, gdje se
kršćanstvo učvrstilo u učenom grčko-rimskom društvu, organiziranom, sa zakonima i
zajedničkim jezikom, kulturu s kojom je vodilo dijalog; stupajući u kontakt s barbarima
moralo je istodobno civilizirati i evangelizirati, a naviještajući moralo je i opismenjivati.
Inkulturacija se dakle odvijala u sasvim novom obliku – ustvrdio je otac Cantalmessa. Govoreći
pak o obraćenjima velikana, rekao je da je istina da su se mnogi obratili pod utjecajem
svojih žena: sveta Klotilda je utjecala na Klodviga, sveta Teodolinda na Autarija,
zaručnica pak na kralja Edwina kada se kršćanstvo proširilo u sjevernoj Engleskoj,
te da su istinski protagonisti europske evangelizacije nakon barbarskih provala bili
monasi-redovnici. Oni su od petog do osmog stoljeća Europu ispunili samostanima, koji
su odigrali glavnu ulogu u oblikovanju Europe, njezine vjere, umjetnosti, kulture
i poljodjelstva. S pravom je sveti Benedikt proglašen zaštitnikom Europe, a papa Benedikt
XVI. 2005. godine nije bezrazložno odabrao Subiaco, gdje je živio sveti Benedikt,
za svoj govor o kršćanskim korijenima Europe – istaknuo je propovjednik. Otac Cantalamessa
smatra da postoji sličnost između kraja rimskog carstva i sadašnjeg stanja. Tada su
se narodi s Istoka selili na Zapad, danas se pak s Juga sele na Sjever. Crkva ni u
ovoj prigodi nije pasivna, odlučila se otvoriti i prihvatiti nove narode – ustvrdio
je propovjednik ističući da sada u Europu ne dolaze poganski narodi ili heretički
kršćani, nego ljudi svjesni svoje religije. Novost je dakle u dijalogu koji nije protiv
evangelizacije nego određuje njezin način – primijetio je propovjednik dodajući da
Crkva u svjetlu ekonomije spasenja ne vidi opreku između naviještanja Krista i međuvjerskog
dijaloga, ali osjeća potrebu da se vodi u okviru njezina naviještanja narodima. Propovjednik
je u tome kontekstu istaknuo važnost kontemplativnoga života za uspješnu evangelizaciju,
kako nekad tako i danas, te je naveo razne primjere kontemplativnoga života izravno
zauzete u evangelizaciji. Rekao je da nije poželjno da se netko u Crkvi posvećuje
kontemplaciji a netko evangelizaciji. I danas svaki misionar ima ostvariti sintezu
između kontemplacije i naviještanja, kao što su nekad činili redovnici dok su evangelizirali
Europu, oni su kad su evangelizirali Europu polazili iz samostana a u svakoj su se
prikladnoj okolnosti vraćali u samostane – istaknuo je otac Cantalamessa. Nakon
što je istaknuo da je Isusov dan bio prožet molitvom i propovijedanjem, jer je iz
molitve crpio navještaj, otac je Cantalamessa ustvrdio da se napor za novu evangelizaciju
nalazi pred dvije opasnosti. Prva je tromost, lijenost, ne činiti ništa i sve drugima
prepustiti, druga je pak grozničavi ljudski aktivizam koji malo po malo gubi dodir
s ishodištem riječi i njezine učinkovitosti. Molitva je vrlo bitna za evangelizaciju
jer je kršćansko naviještanje u prvom redu životna pouka. Više evangelizira onaj tko
samo moli negoli onaj tko govori a ne moli – ustvrdio je propovjednik. Zaključujući
drugu adventsku propovijed, otasc Cantalamessa rekao je da je Marija savršeni uzor
misionara. Ona je u svome krilu a ne na ustima nosila Riječ. Bila je ispunjenja Kristom,
a svojom ga je prisutnošću naviještala. Isus je izlazio iz njezinih očiju, lica i
čitave osobe. Kad se netko namiriše, ništa ne treba govoriti, dovoljno je približiti
se da se osjeti miris, a Marija, naročito dok je u svome krilu nosila Krista, bila
je ispunjena njegovim mirisom – zaključio je otac Cantalamessa.