Uz misna čitanja 2. nedjelje Došašća razmišlja pater Danijel Koraca
Susrećemo se danas s omiljenim prorokom Došašća – Izaijom. On je prorok nade za ispaćeni
izraelski narod. Došašće je vrijeme bremenito sadržajem, ono u sebi nosi čitavo starozavjetno
iščekivanje Mesije, ali i naše očekivanje ponovnog dolaska Kristova. Osobito prva
polovica Došašća doziva nam u pamet upravo tu činjenicu ponovnog dolaska Kristova
koju ne valja smetnuti s uma dok s radošću iščekujemo godišnju proslavu Isusova rođenja.
Krist je došao, rodio se i živio na ovome svijetu, ali doći će ponovno. Treba ga sa
strpljenjem očekivati. Izraelski je narod u svojoj povijesti mnogo toga pretrpio
i iskustvo ga je poučilo da zemaljski vladari nisu onakvi kakvi bi trebali biti, često
puta iznevjere dano im povjerenje, no unatoč tome ne prestaje se nadati boljem vladaru,
i kako je vrijeme odmicalo sve se više uviđalo da od tog očekivanog savršenog vladara,
punog Duha Božjega, koji će narodu donijeti blagostanje i mir nema ništa. Iščekivanje
se počinje prebacivati u budućnost, u eshatološkog Mesiju. Takvog Mesiju gleda prorok
Izaija kad govori: „Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata
njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga
svojim skuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.“ On će biti
Pomazanik, na njemu će Duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, savjeta i jakosti,
znanja i straha Gospodnjega. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Nada
je jedino što je preostalo ispaćenom narodu. Nada u bolje sutra, u sutra koje nije
ispunjeno lažnim obećanjima, lažnom srećom. Kada govorimo o nadi često ju možemo
pomiješati s običnim optimizmom, 'think positive' govori se, kao da će to riješiti
problem. Optimizam, premda je po svojoj naravi pozitivan, može biti velika zapreka
da se ne vide i ne uoče razlozi, korijeni nekih negativnih pojava, nego se tješimo
riječima: Bit će bolje. Time nismo riješili problem. Pozitivno može razmišljati i
nevjernik. I on želi neki bolji svijet. Svijet bez nepravdi, savršeno društvo. Kršćanska
nada pak povezana je s vjerom u Boga, u ostvarenje njegova kraljevstva. Čovjek vjernik
gleda na sutra i nada se boljem sutra, ali je svjestan da to bolje sutra ne može doći
samo našim nastojanjima i našim naporima. Iskustvo nas uči da smo podložni uza sva
dobra nastojanja lošim koracima kojih je zadnji stupanj grijeh. Iz toga stanja se
ne možemo sami iščupati, bez obzira na naše napore. Potrebna nam je pružena ruka koja
će nas izvući. Upravo se to događa s čovjekom vjernikom, on svoju nadu i svoje pouzdanje
stavlja u Boga. Svjestan je svojih slabosti, ali vjerujući u Boga može se nadati da
te njegove slabosti neće biti zapreka ostvarenju Kraljevstva Božjega. Vjera ga potiče
da surađujući s Božjom milošću radi na sebi i ne ostaje u svojim pogreškama. Božja
ljubav utjelovljena u osobi Isusa iz Nazareta pružena je ruka koja se susreće s mojom
slabošću i daje mi novu šansu da idem naprijed. Kršćanska je nada povezana s vjerom,
ali i s ljubavlju, Božjom ljubavlju koja se susreće s čovjekom. Obični pozitivizam
očekuje mesiju revolucionara, vjera očekuje Mesiju Otkupitelja. Na našem hodu
prema Kristovom rođenju liturgija pred nas stavlja još jednoga proroka, zadnjega proroka
SZ, Ivana Krstitelja. Preteča nas poziva da pripravimo put Gospodinu, da mu poravnamo
staze. Njegove riječi koje odzvanjaju Judejskom pustinjom i nas pozivaju na obraćenje.
Pred nama je poziv da donosimo plodove obraćenja. Apostol Jakov će u svojoj poslanici
reći: vjera bez djela je mrtva. Djelima ću ti pokazati svoju vjeru. Ukoliko nam djela
ne svjedoče našu vjeru negdje smo ozbiljno zabrljali stvar. Ispitajmo gdje dolazi
do kratkog spoja. Kad pokušavamo zamisliti glas koji viče u pustinji dobivamo
sliku pomalo smiješnu, rekao bih suludu. Vikanje u prazno. Pustinja je uvijek simbol
praznine, suše, umiranja. Prostranstvo bez vode. Pustinja je svaki život koji živi
bez žive vode koja je Krist. Koliko ima i u našem životu pustinje? Krist želi natopiti
tu našu duhovnu sušu, želi da se i naš život pretvori u plodno tlo koje će donositi
dobre plodove. Naša savjest, taj glas Božji u nama, često puta viče u toj našoj duhovnoj
pustinji. Nemojmo ga ugušiti dok nas poziva da se otvorimo Božjoj ljubavi, nemojmo
dozvoliti da to bude vikanje u prazno. Vrijeme je kratko, zato pripazimo da nam
ne izmakne u našoj ludoj jurnjavi blagdanskog spremanja za Božić koju nam nameće zakon
potrošnje. Vrijeme došašća je vrijeme naše priprave za godišnju proslavu velikoga
otajstva Isusova rođenja. Trebamo malo ipak pripaziti da nas sve blještavilo božićnih
ukrasa koji su postavljeni po gradu, a osobito po izlozima trgovina, božićne melodije
koje sviraju s naših radio prijemnika, ne odvuku od bitnog sadržaja došašća, ali i
samog Božića. Došašće je vrlo intenzivno vrijeme, vrijeme u kojem je sadržano iščekivanje
Mesije od samih početaka stvaranja svijeta pa do njegova prvoga dolaska. To je razdoblje
od nekoliko tisuća godina iščekivanja, vapaja, molitvi, osjećaja otuđenosti od svoje
prave svrhe, one koju će sveti Augustin izraziti svojom poznatom rečenicom: Za sebe
si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. To je čovjekov
cilj, mir s Bogom, to je zapravo vapaj cijeloga stvorenja. Pripremimo svoja srca za
susret, susret s vladarom cijeloga kozmosa koji će nam doći poput maloga djeteta,
upravo onakav da ga svako srce bez oklijevanja može prihvatiti.