Uz misna čitanja 1. nedjelje Došašća razmišlja p. Sebastian Šujević
Ulazimo u novu liturgijsku godinu vremenom Došašća. To je sveto privilegirano vrijeme.
Vrijeme iščekivanja drugog Gospodnjeg dolaska. Prisjetimo se, u svakom Oče našu prizivamo:
„Dođi Kraljevstvo Tvoje!“, u svakoj svetoj misi, nakon pretvorbe Kruha i Vina u Tijelo
i Krv Kristovu, tajne vjere, izjavljujemo: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo!“ Kao i
uvijek, ne radi se toliko o vanjštini, vremenu, dobi godine, oni su iskaz onog unutarnjeg
života i raspoloženja, biti: zauzeto iščekivanje Krista: radosti i nade, koja će se
ostvariti u punini u novom nebu i novoj zemlji. Već naše ovozemaljsko zauzimanje i
trud, izgrađivanje svijeta i vrijednosti po Kristu jest izgrađivanje Kraljevstva Nebeskog.
Tada izgrađujemo i sebe, svoje srce, sve svoje i Došašće postaje način života. Ulazimo
u Došašće i pripremamo se za drugi dolazak prisjećajući se Kristova prvog dolaska
usvajajući njegove stavove, riječi i djela u vidu konačnog smisla kojeg nam je donio. Došašće
je obilježeno dvostrukim pokretom: s jedne strane treba se naviještati aktivnost Boga
koji „razdire nebesa“, napušta svoje sjajno obitavalište; s druge strane treba se
isprovocirati „reakciju“ ljudske savjesti koja se u tumaranju u noći grijeha i samoće
otvara zori pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Božja ljubav i ljudska nada se
susreću u srcu Došašća. U tom smjeru se kreću i današnja čitanja. Izaija nam u
prvom čitanju prvo donosi čovjekov prezir Božjih djela spasenja: pušta čovjeka da
luta, da mu srce otvrdne, da griješi, da se udalji od Njega – da čovjek više ne čuje
i ne vidi, da mu se čini dalek, toliko da čovjek sam počinje vapiti za njim i priznaje
sve... Gospodnja taktika je šutnja, kako bi priveo sebi svoj narod, jer ne želi da
budemo njegovi zbog pravila, zbog dužnosti, kao robovi, već kao slobodni, ljubavlju
i srcem. Čovjek u proroku Izaiji već vapi: pokaži svoje lice, pritekni nam u pomoć,
povedi nas u život, a iz te će tišine uskoro Gospodin izaći: vratit će se, razdrijeti
nebesa i sići, priteći onima koji ga slijede, pokazati svoje lice Oca i Otkupitelja.
Tom Božjem pokretu slijedi čovjekovo obraćenje i vraćanje Bogu: nećemo više lutati
s tvojih putova, pravdu ćemo činiti i spominjati se tvojih putova, priznati ćemo:
griješili smo, protiv tebe se bunili. Rodit će se tada novo stvorenje: mi smo glina,
ti si naš lončar. I „zahvala“ kojom započinje drugo čitanje Poslanice Korinćanima
prožeta je istom dinamikom. Bog obasipa Korinćane darovima riječi i spoznanja, i još
i više, za njih svakoga dana odzvanja „svjedočanstvo Kristovo“, odnosno evanđelje
koje im se radosno naviješta po apostolu Pavlu. Sami darovi ih izgrađuju i utvrđuju
u vjeri da žive postojani i vjerni Gospodinu. Pozvani smo reagirati na Božju inicijativu
s nadom i pouzdanjem. Tada će se ostvariti najviši i najiščekivaniji dar – puno „zajedništvo“
s Kristom. Činit ćemo zajedno s njime jednu jedinu stvarnost ne toliko u njegovoj
radosti koliko u njegovoj osobi. Kršćansko je putovanje, dakle, to neprestano,
progresivno suobličavanje Kristu. Pavao nam tu misao izražava nizom glagola: suživjeti
s Kristom (Rim 6,8), supatiti s Kristom kako bi s njime bili proslavljeni (Rim 8,17),
surazapeti (Rim 6,6), umrijeti s njime (2 Kor 7,3), biti pokopani s njime (Rim 6,4;
Kol 2,12), suuskrsnuti s njime (Kol 2, 12; Ef 2,6), kako bi sudjelovali s njime na
novom životu (Kol 2, 13), sjedili s njime (Ef 2,6), kraljevali s njime(2 Tim 2,12)
i bili subaštinici (Rim 8,17). I evanđelje je u tom tonu. Isusov je govor, govor
iščekivanja i zbivanja. Tu je gospodar daleko od kuće, ali u zraku se osjeća njegov
povratak. Iako daleko već je pokrenut plan povratka. Dolazak će biti iznenadan, ali
siguran. Možda će biti o prvome mraku, ili u tami mrkle noći, ili u zoru s prvom zrakom
sunčeva svjetla, ili pak o podnevnoj žezi. Gospodin je na putu prema svojoj kući,
svojoj obitelji. Reakcija njegovih ljudi nije san, indiferentnost ili lijenost. Glavni
motiv odlomka je ono „bdjeti“ koje se ponavlja u ovih par redaka čak četiri puta.
Izražava spremnost, napetost, djelatnu ljubav. Nije euforično prenemaganje, već svakodnevna
zauzetost prožeta vjerom i nadom. Došašće prožima naš životni stav, naše ljudsko
iščekivanje. Ono je i proslava Božje aktivnosti. Često proživljavamo iskustvo njegove
šutnje, njegove udaljenosti, a u ponekim trenucima nam se pojavljuje na najneuobičajenije
načine, u najneočekivanijim prilikama, najčudnijim satima (poput ovih u evanđelju:
večer, noć, jutro). Vježbati nam je uši da čujemo i oči da vidimo. Vjera je pažljivost,
iznenađenje, a ponajviše radosna sigurnost da nas prati ljubav Boga koji čini prvi
korak i ne prepušta čovjeka nekoj svojoj sudbini.